„Ujutro se javi kod gospodina Koste.“-reče mi saradnik iz projektnog biroa.
„Važi. Nego reci mi jel Kosta tebi malo neobičan?“-upitah Milana.
„Ne znam. Valjda. Svi smo mi čudni na svoj način.“-Milan slegnu ramenima i izađe iz kancelarije.

Radio sam u malom riječnom brodogradilištu nekih dvije godine, ali Kostu kako su ga svi zvali nisam nikad upoznao. Sticajem svih okolnosti, na momente se činilo da neke čudne sile odlažu naš susret.
O njemu sam čuo mnogo različitih priča. Ponekih mogućih. Nekih kontradiktornih, ali nisam bio siguran niti u jednu od njih. Samo u jedno sam bio siguran.
Kosta je bio jedan stvarno neobičan čovjek.

Prišao sam prozoru kancelarije koji je pružao pogled na veliko dvorište i restoran. Malo dalje bilo je pristanište i dok odakle bismo brodove ispraćali u svijet.
Primjetio sam Kostu.

Obilazio je novi brod koji se privodio kraju. Zastajkivao bi kod radnika i nešto malo razgovarao. Vidjelo se po njegovom pravcu hoda da ide prema pramcu broda.
Nakon što je stigao do pramca broda pogledao je na džepni sat koji je izvukao iz unutrašnjeg džepa kaputa. Za trenutak zastade. Vrati sat sa lančićem u džep i pogleda na nebo.
Kao po dogovoru na nebu se pojavi jato ptica selica. Pravilno raspoređenih u obliku strijele.
Kosta nije skidao pogled sa njih. I kad su nestale sa horizonta još dugo je gledao prema jugu za njima. Stajao je tako neko vrijeme kao da očekuje nešto. Zatim je nekako tužno oborio glavu i vratio se istim putem i sišao s broda.

Pričalo se o njemu da je došao odnekud s juga. Iz Grčke ili Kipra za jednom mladom djevojkom ravno prije trideset godina. Da se ta ista djevojka udala za drugog, a da on još uvijek čeka na nju.
Pričalo se da je došao ovdje zbog nekih ličnih problema koje je ostavio dolje na jugu. Bilo je tu još mnogo priča.

Negdje pred kraj radnog vremena opet sam pogledao kroz prozor. Opet je stajao na pramcu broda. Pogledao je na časovnik. Vratio ga u džep i pogledao na nebo odakle se opet pojavilo jato ptica selica. Ovaj put sam se i ja zagledao u njih. Činilo mi se da su neke velike ptice. Nisam bio siguran, ali mislim da su to bili ždralovi. Gledao je za nima neko vrijeme i ponovo je sišao sa broda i krenuo prema objektu.
Na putu do kuće razmišljao sam o Kosti ili kako se već tačno zove.
„Šta ga je i dalje vezivalo za ovaj sumorni kraj jednog čovjeka vrele krvi sa juga.“-nametala mi se dilema.

Ujutro sam bio na poslu na vrijeme. Nekakva neobična trema pojavila se kod mene prije susreta sa Kostom.
Pokucao sam na vrata njegove kancelarije. Niko se nije javljao.
„Da nije zaboravio na sastanak. Možda nije došao na posao.“-vrzmalo mi se po glavi.
Nakon nekoliko kucanja pokucao sam na vrata susjedne kancelarije.
„Dobro jutro. Trebao sam do Koste. Nije u kancelariji. Znate li gdje bi ga mogao naći.“-upitah.
„A gdje bi bio. Eno ga na brodu.“-glavom mi pokaza kroz prozor Vera iz kadrosvke službe.
„Hvala.“-pozdravio sam ih i krenuo napolje prema brodu.

Jesen je uveliko bojila prirodu. Bezbojna ravnica postajala je još sumornija. Vagoni guste magle plovili su niz rijeku.
Stigao sam nadomak Koste u trenutku kad je već vraćao sat u džep.
„Magla nikako nije saveznik za putnike.“-reče Kosta i okrenu se prema meni.
Njegove oči bile su posebno upečatljive. Njihova boja. Maslinasto zelena.
Totalno su me zbunile.
Kosta mi priđe i pruži ruku.

„Ja sam Kostas. A ti mora da si Đorđe. Drago mi je.“-reče mi i jako mi stisnu ruku.
„Da u pravu ste. I meni je drago. Rekli su mi da Vam se javim.“-malo sam se povratio od nekog šoka.
„Naravno o poslu ćemo u kancelariji.“-reče mi i potapša me po ramenu.
Išao je preda mnom. Njegova mršava ramena klatila su se jednakim ritmom dok smo silazili s broda.

„Vidim često ste na brodu. Volite brodove.“-upitah ga.
„U neku ruku da. Moglo bi se reći.“reče mi nimalo izenađen pitanjem.
„Jeste li ikada putovali brodom.“-upita me Kosta.
„Ma ne. Nisam. Znam sve o njima, ali nisam putovao nikad.“-rekoh mu.
„Onda bi se moglo reći da o brodovima znate sve i ništa.“-okrenu se prema meni i nasmija se.
„Nemojte se ljutiti. Brodovi su kao i ljudi. Svojeglavi. Svojsteni. Svi imaju iste dijelove, namjenu, iste motore, ali nisu opet isti. Ne možeš reći da ih sve poznaješ.“-nastavi hodati.
„Gospodine Kostas, a kako to da ste stigli do naše luke?“-kao zapeta puška ispalih pitanje nesvjestan koliko može da pogodi i rani.
„Mislio sam da poznajem brodove. Bio sam mlad. Dobar vjetar i puna jedra činili su da svaku luku zovem svojom. Tako je bilo i sa ovom lukom.“-reče mi Kostas.
„Da li ste nekad poželjeli da se ukrcate na neki od brodova koji su kroz ovu luku prošli.“-uptah ga.
„Pravom mornaru nije svaki brod po ukusu i mjeri. Ja još uvijek čekam pravi brod za mene.“-odgovori mi Kostas.
„A ptice?“-pitanje na koje se trže.

Kostas zastade. Okrenu se prema meni.
„One poznaju vrijeme za razliku od nas. Mi imamo satove i izgubili smo kompas.“-reče mi Kostas.
Ubrzo smo stigli do kancelarije gdje smo nastavili razgovor.

„Moj je sat stao prije trideset godina.“-izvadi džepni sat i pruži mi ga.
„Nisam imao smjelosti da ga popravim na vrijeme. Zakasnio sam.“-njegove maslinasto zelene oči zasjajiše neobičnim sjajem.
Sat sam stavio na uho. Nije radio.
„Slobodno ga otvori.“-Kosta mi predloži.
Veliki srebrni časovnik sa poklopcem sam otvorio. Kazaljke su stajale na mjestu prema njegovim riječima trideset godina.
Pogledao sam na poklopac. Na njemu je bila slika dvoje mladih i zaljubljenih.

„Pretpostavljam da ste ovo Vi. Ko je mlada dama, ako smijem da pitam.“-nastavih razgovor sa njim.
„Dobar vjetar. Koji me je doveo ovamo. Dobar vjetar koji je još nekom jedra ispunio i nestao.“-reče mi tihim glasom.
„Računaš da će se vratiti. Ovdje.“-nastavih dalji razgovor sa njim.
„Računam samo vrijeme od odlaska ptica selica na jug do njihova povrataka. Sve ostalo je zatišje pred buru.“-ustade uze sat od mene, stade pored prozora i otvori sat.
„Ptice selice se uvijek vraćaju. I to me raduje i rastužuje.“-vrati sat u unutrašnji džep kaputa i ponovo sjede.
„Još neko sam vrijeme ovdje u luci. Imam nalog po kome moram nekog da pripremim za ovo radno mjesto. Ti si taj.“-reče mi.
„A brod.“-pomislih na brod kome je on bio nadzorni organ.
„Brod je po mojoj mjeri.“-nasmija se Kosta.

Narednih mjeseci svakodnevno smo sarađivali. Nisam ga pitao za Dobar vjetar. Nije o njemu ni govorio. Zajedno smo izlazili na pramac broda.
Stiglo je i proljeće. Radovi na brodu privodili su se kraju.
„Pogledaj.“-reče mi Kosta vraćajući sat u džep i pokazujući na jata ptica selica.
U njegovu pogledu osjetio sam tugu. Jata ptica su gotovo svakodnevno promicala. Činilo se da svoje vrijeme ravna prema njima. Jako je to dobro radio.
Jednog narednog dana priđe mi Kosta. Iz džepa izvadi svoj sat i pruži ga meni.

„Uzmi sat. Za tebe je.“-u njegovim očima zablistala je suza.
„Svaki dobar mornar mora znati kad je vrijeme da isplovi. Idem sutra.“-reče mi Kosta i još jednom pogleda u nebo.
„A Dobar vjetar. Šta je snjim.“-upitah ga.
Želio sam da znam.
„Bilo je naivno od mene vjerovati da se vjetar može ukrotiti. Vjetru je mejsto na pučini.“-reče mi Kosta na rastanku.

Sutradan je već bio na brodu kad sam došao na posao. Imao je samo jedan kofer pored sebe. Nije drugima pričao da odlazi. Stajalo nas je tek nekolicina na doku dok se brod gubio niz veliku rijeku.

Sat nisam popravljao. Ravnao sam se prema pticama. Kad bih otvorio časovnik miris maslina i toplog juga ispunio bi mi nozdrve.
Čovjek sa juga dobro je to znao.

Pozdravlja vas mandrak72, mornar s dobrim vjetrom u grudima.

Deseto selo napuštali su i posljednji uzvanici. Za njima se povlačila noć koja je ostavila traga na umornom mandraku72.
Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.

„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća.
Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište.
„Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.

Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret.
Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući.
Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice.
Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale.
„Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.

Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina.
Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata.
Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.

„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali.
„Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu.
„Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac.
„Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina.
„Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima.
„Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo.
Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.

Pogledom sam prelazio preko dvorišta.
Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca.
Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira.
Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.

„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost.
„Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka.
„Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.

Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše.
Bio je to Petar. Išao je prema nama.
Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.

„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara.
Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali.
A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba.
„Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.

Bilo je vrijeme da se pođe na tavan.
Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac.
Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e.
Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama  bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.

„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima.
Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.

Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug.
Protrljao sam oči. Opet je bio tu.

Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za  oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka.
„Dok je Svodne i Ahmetovaca
Nećeš mala ljubit balavaca...........“

I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom.
Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.

Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća.
Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.

Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na njega još jednom.

Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.

Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.

„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.

„Da.“-potvrdih.

Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i krug.

Tek da se nešto važno ne zaboravi.

Vjera, ljubav i život.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz tavane Desetog sela.