Začahurena blaga

    Gdje su zatomljena blaga naše duhovnosti, naše čovječnosti, našeg života i svijeta? Ko ih je skrio tamo gdje su skrivena? I kako ih i čime raščahuriti?
    Odgonetati može se raznorodno.

A koje odgonetke nudi Zoran Plavšić?
On je iznjedrio, za sebe i nas, nisku sjajnih perlica života... Iz njedara raspretao dugine boje svjetlosti...
Raskrunio, kao paun, lepezu plodne ljepote od nekud, od negdje... Zatim ju je rasplodio i isplodio u vitičasto stablo crvenozelenog života...

    Zoran Plavšić je raznovrstan i dinamičan prozaista. Bajke, basne, pripovijetke i(li) novele – sve to možete pronaći u njegovoj zbirci-košarici, koju sam nazvao Začahurena blaga. Uzrelih plodova vješte su i prelazne forme.
Kakogod, bile kao čiste ili prelazne prozne vrste, njihova je kompozicija manje-više čvrsta, što je bitna karakteristika svih proza ove zbirke. Zaista su to perle monolitne i kompaktne, kako u formi tako i u sadržaju. Uostalom, za primjer neka posluži posljednja novela u ovoj zbirci - Čovjek od pirea.
I ne samo to, sposobnost razvijanja i vođenja dramskih elemenata kao i vještina građenja likova (naročito razvijanja njihovog unutrašnjeg svijeta), takođe su na zavidnom stvaralačkom nivou.
    Plavšić priča jednostavnom i lepršavom rečenicom, semantički otvorenom, koja je bliska čitaocu. Ona plijeni jednostavnošću i, kao takva, lelujavo i toplo nosi na svojim krilima misao, atmosferu, unutrašnji sklad i harmoniju emotivnih boja...
Mjera koju je autor postavio, odmjerio i razmjerio, mjerilom svoje namjere da ne osjećamo napor i usiljenost dok čitamo, zaista je (po)mjerilo našu dušu blagim titrajima piščeva duha. Tako Plavšić mirno razaznaje ono što želi zarezati u brazde čitaočevog korteksa, te to i čini.
   
Pa ipak, nisu svi biseri u zbirci savršene strukture i oblika.
Ponešto je neuspjelih piščevih obraćanja na završecima pojedinih proza. Naime, autor često ima potrebu da pripovijedanje svede moralnom porukom - poučno, gnomski, aforistično. Međutim, ponegdje to čini nametljivo i usiljeno, kao izvan dotadašnjeg konteksta, što ostavlja utisak ne u potpunosti sraslog tkiva - nevješto pridodatog. To je ipak slučaj u nevelikom broju prozama, a navešću neke od njih: Ljudi koji jedu dok je vruće, Kroz prozor malen, Jedne hladne somborske zime.
Ono što bi se još moglo osporiti zasigurno je i poneki žargonizam i familijarnost – poneka vulgarnost koja nepotrebno vuče u banalizaciju izraza. I to je tek ponegdje slučaj, npr. u prozama Blago crvene planine, Žizela nije znala šta je rahatluk. Naime, u prozi kao što je Plavšićeva, sofisticiranog duha i atmosfere, banalni izrazi ne stoje dobro. Ipak, oni bi se mogli usvojiti kao imanentni, npr. u ciklusu Godine baruta - rat je gruba banalizacija svega i svačega, cjelokupne stvarnosti, pa i izraza.

Po različitim osnovama iz zbirke bih izostavio tri proze: Samo jedna želja davne 1994-1995, Zeru kajmaka i Ruke gospodina Ruande.

Prozaista Plavšić nerijetko nam retrospektivno pripovijeda, bilo ispovjednim tonom, tj. u prvom licu, ili kao sveznajući pripovjedač. Često koristi i forme dijaloga i monologa (unutrašnjeg).

    Mjesto radnje – Novi Grad i njegova okolina. Plavšićeva proza, dakle, ima lokalni, regionalni karakter, što je odlika naših relista iz druge polovine 19. vijeka.
Sasvim prirodan je uticaj Ćopićev, ali ne mogu da ne primijetim i uticaj Kočićeve, pa i Andrićeve proze na piščevo stvaralaštvo.
Takođe, sasvim očigledno je autorovo vrednovanje tradicije narodnih običaja i narodnog jezika iz čega, logično, proizilazi i uticaj narodne epske proze na ovaj rukopis.

Motivsko bogatstvo najlakše se uočava i sagledava u okvirima pojedinih ciklusa.   
   
Prozni ciklusi su korektno razdvojeni i, uglavnom, zaokruženi u cjelovite i jasne. Reći ću ponešto o svakom.

Bajke za velike i male, neveliki je ciklus bajki, zasnovan na  autobiografskoj introspekciji mašte, ali i realnosti.
 Očekivano, bajke su poučne i, svakako, bajkolike - uz prepoznatljiva, tradicionalna naravoučenija na završecima.
U vječnoj borbi dobra i zla, težište je na duhovnom bogatstvu i ljepoti čovjeka. Dukati su prokleti.

    Ciklus pripovijedaka i(li) novela Mladi gospodin Jablanko Grotnić nedovršen je prozni ciklus ako bi se u obzir uzela sudbina glavnog junaka koja, zapravo, nije sasvim jasno zaokružena.
    Svijet, (ne)savršeni, Jablanka Grotnića paradoksalano je postavljen: Jablanko je čista duša – svijet opasno mjesto!
Život bez roditelja i siromaštvo oslikani su izvjesnom patetikom...
U okruženju prelijepih zimskih i seoskih ambijenata, idilični su odnosi Jablanka i mečeta...
Jablanko je moralna i duhovna paradigma...
Zapravo, nekakve prostodušne vedrine i spokoja napretek je u ovim prozama koliko god nas, na drugoj strani, tištila neka trenutna nevolja mladog gospodina ili njegov sveopšti ljudski usud gorki.
    Čitalac, prirodno, očekuje nastavke - pretpostavljam pisac ima ideju o novim epizodama.
    Simpatije su na Jablankovoj strani - obaveza na Zoranovoj. Zorane?!
    Takođe, neophodno je naglasiti da iz ovog ciklusa provijava mnoštvo dramskih elemenata koji su kao takvi veoma podesni za dramatizaciju i TV ekranizaciju. Plavšić bi zaista morao ozbiljno porazmisliti na ovu temu.

     Ciklus Tragovi djetinjstva prozne su reminiscencije prošlosti -
autobiografska retrospekcija nekadašnjeg realiteta. Teško je ne prepoznati izrazit uticaj Ćopićevog stvaralaštva na ove Plavšićeve perle.
    S koliko li je samo nijansi obojeno Zoranovo djetinjstvo?!
Opojno, treperavo, skladno mirisno - Mirisi osamdesetih, tako bih nazvao ovaj ciklus novela.   
Mnoštvo je lokalnih toponima, ali i ličnosti, koji su postali mjesto radnje, odnosno likovi svijeta djela u mirisima tragova djetinjstva.
O prošlim osamdesetim govori se sa respektom, naročito kada se pominje „mnogobrojno potomstvo“ – te nezaboravna okupljanja toga mnoštva.
Naravno, dječarac nije ako mu mašta ne može svašta! Konji, pustolovi i pustolovine, babine trešnje, Čiko i Zagor... No ipak, i uglavnom, bješe to samo mašta prigušenog junaštva i neveliki balon od sapunice – u njemu avanturistički duh.
Za one koji ne čitaju od korica do korica, toplo preporučujem: Put svile, Posljednja jesen starog vremenjaka, Vuk koji nikad nije upoznao Crvenkapu, Neplanirani pogodak i Nije čovjek drvo.

Ciklus proza Godine baruta umjetničkom snagom najmanje je ubjedljiv. Razlozi za to, mišljenja sam, kriju se u senzibilitetu samog autora, ali i karakteru Plavšića kao čovjeka. Zašto bi inače u tih nekliko proza, koje skoro pa i nisu ratne, rat bio samo formalni okvir, vremenski i prostorni.
Rat je sunovrat, a Plavšić optimista - lastavica vedra duha.
Toplo preporučujem Jedne hladne somborske zime.

U ciklusu novela Uz posao okom zabilježeno naziru se već neka drugačija treperenja.
Tako u pokretu, usputno, Plavšić je opservator koji vješto upija svijet oko sebe. On je zapravo obožavalac opservacije. Samo jedan ili dva detalja, opažena u (pre)letu, vješto su ulovljena i dovoljna – vještom - za novu boju, oblik i(li) miris... I eto ga - novi biser.
Uz posao svijet realnosti opasan je svijetom mistike.
Shvatićete 1614...
Osjetićete Dodir tavanske tišine: „Bilo bi dobro ponekad prolunjati njime, potražiti krst, srce, i krug. Tek da se nešto važno ne zaboravi. Vjera, ljubav i život“ – poručuje Plavšić.

    Ciklus pripovijedaka i(li) novela Pod svodovima desetog sela po mnogo čemu mogao je biti i zasebna zbirka.
Odlikuje ga, prije svega, bogat niz osobenih personifikacija. Roman, prozor, hrast, kapija... živi su i životni – avanturisti, saputnici i sapatnici pod svodovima.
    U ovom, posljednjem ciklusu, otvaraju se vrata sasvim novog svijeta - svijeta paralelnog i irealnog... Parairealnog, nadrealnog i sverealnog... Svijeta raskovanog i izmještenog u neki drugi parametar, u neko drugo, tj. Deseto selo. U tom je svijetu Plavšić mjerač snova i duša... Mjerač srca, snage i bola... Mjerač daljina i razdaljina blizina čovjeka i čovjeka.
To selo krije deset misterija, u njemu živi deset nesvakidašnjih ljudi... To je selo izazova, selo sa deset sudbina... U njemu je deset magičnih moći, deset snažnih snaga...
    Preporučujem novele: Kad zanijemi kapija u ulici Jorgovana, Bespredmetna statistika jednog hrasta, Između korica, Razgovor iza zavjese, Na obali rijeke dok čekao sam Slonoroga, Stara Hercegovina, Vejsilovo vrijeme, Brod u žitu, Vjetar u leđa, Veliki transport,  Tragovi u snijegu, Plavi jezik, Beskrajna priča i Čovjek od pirea.   
   
Još su neke bitne karakteristike ovog proznog ciklusa, npr. naročita fascinacija atmosferom i ambijentima (iako je to bitna karakteristika cijele zbirke), npr. u Beskrajnoj priči.
Takođe, naglašena je filozofska, misaona vizura života. Autor je značajno stariji. Ova dimenzija je za sobom povukla smirenost i veću zamišljenost – tragove kontemplacije, ali se to svakako ne može reći za, možda, najdinamičniju i najbržu novelu zbirke – Vjetar u leđa. Čovjek pobjeđuje mašinu. Pobjeda je nagrada. Nagrada je uspjeh. Uspjeh ima cijenu. Cijena je previsoka – čovjek brži od samog sebe. Šteta je čovjekova.
TV ekranizacije Vjetra neizbježna je.
   
Nakon svega rečenog da se zaključiti da je prozaista Zoran Plavšić humanista i filantrop. Sa mnogo pažnje, ljubavi i vjere bavi se, prije svega, čovjekom. Mnoštvo je motiva koji idu tome u prilog, a koje nisam dosad pomenuo: raseljavanje sela i bijela kuga, nestajanje nekadašnjeg načina života, izumiranje zanata, otuđenost gradskog i savremenog čovjeka, svijet bezdušan i bezobziran na tuđe muke, socijalno osjetljive teme, neizmjerna ljubav i briga za djecu, te skoro potpuno odsustvo motiva iz oblasti tehnike, tehnologije, pa i svijeta interneta.
„Gruba sadašnjost kao da je udaljila ta vremena nekoliko svjetlosnih godina“ – ispovijeda nam Plavšić sjetu i zamišljenost zbog današnje odljuđenosti i razl(j)uđenosti (Sve naše magareće godine).
Pomalo to djeluje danas i anahrono – ali zaista je nasušna potreba - voljeti čovjeka samo.

***

Gdje je dodir tišine i mira?
Mislim da je tamo gdje je zatajeni, zatomljeni, uzreli raščahureni svijet Zorana Plavšića...
To je svijet u kome ne umiru zrele ašlame, niti biciklista Stojko, gdje je vuk samo vučić i gdje rat nije bitan...
Svijet u kome nije gr’ota biti Grotnić...
Svijet gdje hrast starina i njegova hladovina (po)stoje vječno...
Svijet u kome vjetar ne duva u lice, već u leđa...
To je svijet u kome je toplo kad je od čovjeka toplo, u kome se priroda sluša i čuje... 
Svijet u  kome se poštuje porodica, voli porod...
To je svijet u kome sve se rađa iznova...
Tako, vođen tragovima djetinjstva, a odveć rođen i dozreo, rađa i sebe, isponove (kao u dječijoj igri), Zoran Plavšić, prozni dobročinitelj...
Vrijeme Zoranovo ili Vejsilovo - svejedno je, došlo je i bilo je zaista vrijeme da dađe - u porodu porodi se ponovo! 
To su prozne perle, biseri raščahureni i nama pruženi na dlanu čovjekovom, na krilu dušinom, na britvi - bridu (za)misli.

***

I danas ugodno su štampane knjige mnoge...
Ali ugodno čitaju se samo neke...

Na nama je izbor...
Zapravo, na vama...
Ja sam izabrao - samo toplo preporučujem.

***

Vjerujem, Zoran Plavšić će imati snage, volje i duha da nastavi, da kreira, da nudi...
Očekujem da u tome bude sve noviji i ubjedljiviji. U tome potrebna mu je podrška.
Nadam se, Novi Grad o kome je najviše pisao u ovoj zbirci, neće ostati slijep i gluv... Ni Zoran nije bio - svome Novom zaista je ponudio pregršt raščahurenih darova u fino pletenoj zbirci-košarici...
Još jednom vjerujem – vjerujem u uzdarja.


                                    Dragiša Ilisić

p. s.

Da je čovjek imao više čovječnosti, da je imao više ljudskosti, ne bi se porodio Zoran Plavšić u svojoj prozi.
Vjera u humanost, dobrotu i veličinu čovjekovu, ono je što krasi ovog stvaraoca.
Dakle, i Zoran vjeruje! ☺
 
 
 
 
Start blogging by creating a new post. You can edit or delete me by clicking under the comments. You can also customize your sidebar by dragging in elements from the top bar.