Post se ne preporučuje svima onima koji su sami u stanu, kući ili vikendici, automobilu, autobusu ili intekontinentalnim letovima. Intergalaktičkim putnicima. Post sadrži neke dijelove koji ne bi bili prihvatljivi onima koji su pošli da doručkuju, ručaju, večeraju. Uzimaju desert, probaju novi kolač ili recept. Osobama lošijeg imuniteta, višeg pritiska, povišenog šećera. Osobama koje su emancipovane i znaju šta hoće. Staloženim, nestaloženim, konfliktnim i osobama tankih živaca. Osobama sa neriješenim stambenim pitanjem, imovinskim odnosima i osobama bez građevinske i upotrebne dozvole. Vozačima, švalerima, veterinarima. Svima. Ukratko ovaj post ne preporučujem nikome.

Pobjednici pišu istoriju. Ma ne. Pišu oni koji imaju vremena. Pobjednici nemaju vremena. Karlton Frederik Luis iliti Karl Lewis rođen je 1.jula 1961 godine Birmingemu u Alabami. Sad. On je bio vrhunski sportista, a da bi to postao morao je mnogo da trenira, prolije znoja. Da je on pisao istoriju sporta medalje bi osvajali drugi a ne on. Možda bi bio najbolji novinar na stotinu metara, dvjesta metara, u štafeti 4 x100 metara, skoku udalj, ali ne bi bio najbolji atletičar svoga doba. Na kraju krajeva sumnjam da bi neko i organizovao Ljetne olimpijske igre za novinare, pa samim tim otpada svaka mogućnost za takvim uspjehom.
Poslužiću se i drugim primjerom.

1982-godne negdje u maju mjesecu padala je kiša. Ništa neobično da bi to istorija zabilježila. Otac je palio fićeka. A kakav bi to fićo bio da nije tražio posebnu pažnju. Pažljivo ga je gurala rodbina iz sve snage nekih sedamsto metara doki nije upalio iz prve. Dok sam sa zadnjeg sjedišta posmatrao kroz zadnju šajbu jasno sam primjetio da je ujakov jezik bio tek nešto duži od tetkove kravate, ali mu to ništa nije pomagalo. Ujna je sa daleko manjim jezikom govorila devet jezika. Ubrojimo li tu obavezni Ruski jezik u osnovnoj i srednjoj školi to bi bilo deset jezika. Po svemu tome imao sam jaku poliglotsku lozu oko sebe, uzevši u obzir da bi mi otac kad ne bih nešto poslušao ili razumio govorio „Govorim li ja Španski ili Talijanski“ što sa ujninih deset daje ukupan zbir od dvanaest jezika. Dovoljno da bih imao većinu u Ujedinjenim nacijama.
Ali sve to nije tema ovog posta.

U pitanju su naša posla i plasmani meni tada bliskih ljudi. Šampiona kojima rezultat nikada nije potvrđen niti priznat. U pitanju je bilo otvoreno prvenstvo Osnovne škole trećih razreda bez bazičnih priprema. Čak nije bilo probnih testova. Učestvovali su svi. Razloge nije bilo potrebno ni tražiti.
Start je bio u Novom Gradu negdje oko 8 časova, a cilj Grmeč- Spomenik Korčanica. Vrijeme prolaska kroz cilj nije bilo bitno. Bilo je bitno učestvovati.
Odaziv je bio masovan.

Puna četri autobusa đaka sa učenicima. Bile su tu i učiteljice sa trajnim. Najtrajnim frizurama toga doba koje su više podsjećale finooblikovane žbunove Engleskih parkova.
Izrazitih favorita i nije bilo. Bili smo svi jednaki.

Kiša nije slutila na dobro. Pune putne torbe, sendvičima, sokovima, grickalicama  i vokmenima takođe nisu slutile na dobro.

Vozač je bio neki koga smo još sa prošle ekskurzije zvali Brko. Nije imao brkove, ali je imao obrve koje su na retrovizoru izgledale kao brkovi Turčina iz Anadolije, nedostak kose krasio je njegovo čelo sa visoko podignutim sunčanim naočalama veličine staklene površine kao izlozi Jugobanke u Novom Gradu. U retrovizoru je izgledalo kao da vozi sa visoko zabačenom glavom. No ni on nije bio u planu da zauzme više od dvije rečnice, ali omaklo se.
Stampedo na hranu, sokove o ostale đakonije bio je takav da su se rezultatzi sigurno morali brzo pokazati.

Mića moj drug iz klupe sjedio je do prozora iza Dabe pored koga je sjedio Kreja, a on je moj brat od tetke ali to nije presudilo u izboru da sjedne baš ispred mene a dva mjesta prije Lava koji  je sjedio iza mojih leđa praveći društvo Smaji koji je opet najbolji bio sa Krejom, ali je u ovom slučaju sjedio baš ispred Zlaje i Tihe koji su nosili pečeno pile.
Bilo je tu mnogo kombinacija, rodbinskih veza, poltičkih koalicija. Klikera u džepovima, sličica za Svjestsko prvenstvo koje je te godine trebalo da se održi u Španiji. Na kojoj će poslije Italijani postati svjetski prvaci, a Paolo Rosi najbolji strijelac, zvijezda koja se brzo ugasila i nestala u moru drugih Italijanskih igrača.

Najbolje je startao Daba. Čini nam se u „pucanj“.

Prvi put je povratio nekih desetak minuta nakon starta. Blago vođstvo uljuljkivalo ga je na prvom mjestu te je on svoju opuštenost zamalo platio ubrzo nakon sedamnaest minuta.  

S krila naravno pilećeg pravo na sebe povratio je Mića. Izjedanačena trka ubrzo se pretvorila u preokret. Mića je poveo sa dva povraćanja. Ovaj put nije bilo obilato, ali se moglo s pravom ubrojiti kao jedno solidno povraćanje. Sudije su priznale njegov uspjeh prepoznavši salamu, sir trapist i pileću kožicu, što je dalo legitimitet njegovom rezultatu.

Smrad koji se širio autobusom postao je inicijalna kapisla za pojedinačna povraćanja u svim dijelovima autobusa.

U jednom momentu Daba se okrenuo prema meni pokazujući jednom rukom na policu autobusa gdje smo odlagali torbe i gdje su se nalazile vrećice za povraćanje. Drugom rukom pokušavao je da zadrži nadolazeći pljusak slame, zdenka sira obogaćenog još ponekim sastojcima za koje bi trebala dublja analiza, a ruka više nije mogla da zadrži bujicu koju je on propustio kroz rijetko lijepe zube u gotovo svim pravcima. Izjednačenje me je zateklo u polustojećem položaju dok sam dohvatao vrećicu za povraćanje koju odlučih ne svojom voljom iskoristiti da sustignem vodeći dvojac i umaknem neodlučnim i zbunjenim suparnicima.

Napunio sam vrećicu do pola. Najavu uzbudljive borbe upotpunio je Lav sa neobično brzim odgovorom kojeg je u stopu pratio Kreja. Smajo se suzdržavao nekih pet minuta a onda je i on eksplodirao.
Izdvojila se grupa takmičara koja je pratila vodeći dvojac.

Prolazna vremena na prvom odmorištu su bile sledeća. Mića i Daba po dva. Kreja, Smajo, Lav i ja po jednom. Tiho i Zlaja su imali slabiji start, ali do cilja je bilo još dosta.

Fleke od salame nisu baš pristajale uz moj plavi džemper na „ve“ izrez sa crveno bijelim ovratnikom i istim takvim prugama koje su prelazile preko prsa. I iznad rendera na rukavima bile su iste štrafte. Mića je smrdio nekako posebno. Oko njega se bio stvorio veliki krug. Ustvari oko nas stvorili su se olimpijski krugovi. Bili smo pravi olimpijci.

Dolazili su iz drugih razreda da vide čudo koje je bilo tu pred njima. Nas šest obilježenih.

Nedugo nakon polaska u trku su se još uključili Nećko, Gogi i još neki, ali zbog distance u godinama nisam popamtio baš sve učesnike trke.

Iznenadnim obrtima razvoj situacije navodio je vodu na moj mlin. Sa dva brza i kratka povraćanja izbio sam na čelo utrke i za čitavu dužinu bio ispred svih. U tim momentima osjetio sam sav teret slave, ali i teret favorita. Protiv mene su bili svi. Moja trenutna pozicija bile je smetnja svima. Nezvanična kladionica opterećena velikim koeficijentom i mogućim gubitcima na mojoj pobjedi pribjegli su lukavstvu. Dijelili su slatkiše grupi koja je bila tik iza mene.

Nije se dugo čekalo. Spremnost takmičara i mnoštvo različitih stimulansa došla je u prvi plan. Upornost i taktika došle su do izražaja u finišu. Posustao sam, ali šampioni ne.
Uspio sam da im se približim, ali su oni izmicali i odvajali se u vođstvu.

Ostao sam trećeplasirani sa rezultatom od samo tri, Mića je posustao u samom finišu na brojci od devet, a Daba se nije dao smesti. Trinaesti put je povratio trenutak prije nego se autobus zaustavio na parkiralištu nedaleko od spomenika.
Dolazili su svi da vide šampiona. Klicali mu, ali sve je ostajalo na tome. Od njega posebno bježali su svi ko od  kuge.

Da smo kojim  slučajem igrali fudbala on bi bio Ilija Najdoski. Svi bi ga se plašili. Da se snimao film bila bi to monodrama, a on jedini akter.

Ni Mića nije dobro stajao. Ukočene hlače na njemu skorale su se od želudčanog sadržaja i njegov hod sličio je hodu robota koji bi u neznanju sa štrika u januaru skinuo oprane farmerke i onako ukrućene obukao.

Manirom šampiona prošao je kroz cilj. Ali kako to biva šampioni ostaju sami. Usamljeni na vrhu. Usamljeni na sjedištu. Niko nije želio sjediti sa njim. Rizik je bio povelik.
Njegov rezultat mu nije donio posebne povlastice. Za svoj rezultat nije prolio mnogo znoja , ali jeste svega drugog. I nije pisao istoriju. Nije nigdje ostalo zapisano do sad. Istoriju pišu trećeplasirani.

Pozdravlja Vas mandrak72, sportski dopisnik slabo cijenjenih i nepriznatih sportova.
 
Mislim da je mali broj njih koji ne vole svoje ujake. Pogotovo kad si klinac koji voli mlijeko,a ujak je taj koji ga svakodnevno isporučuje u onim kanticama za mlijeko sa poklopcem i ručkom za nošenje. Ujak je to mlijeko zvao varenika, a ja opet mlijeko.
Svejedno volio sam mlijeko, bijelu kafu. I ujak je. Kako i ne bi kad je mlijeko zdravo i kad oni koji ga piju postaju snažni.
Subota ujutro. Ujak je bio vrijedan. Mlijeko je bilo isporučeno već oko sedam sati. Nakon toga ujak je otišao po namirnice u grad.
Odmah sam ustao. Molio sam majku da mi napravi za doručak bijelu kafu i marmeladu.
„Hoćemo li danas na brdo?“-pitao sam majku misleći kod babe i ujaka.
„Ići ćemo kad se otac vrati sa posla. Poslije tri sata.“-servirajući doručak majka je pojašnjavala.
„A kad bih ja sa ujakom  krenuo čim se on vrati sa posla.“-predlagao sam joj dok sam širokim zagrizom otkidao parče šnjite hljeba namazane marmeladom i zalijevao bijelom kafom.
Ciglasti brkovi su lijepo pristajali uz moju mornarsku plavo bijelu majicu na sitne štrafte.
„Znaš brko, pitaću ujaka. Ako mu ne budeš smetao možeš ići.“-majka nije imala ništa protiv moje želje.
Navalio sam na hranu kao Čiko Gonzales......
Ujak se brzo vratio. Imao je veliko srno muško biciklo sa ramom (sa šipkom- za prevoz nećaka kako bi moj ujak rekao). U cekerima su kupljene stvari, a bicikl je stajao naslonjen na ogradu od stepenica.
Majka je spakovala kanticu od mlijeka, aluminijsko sive boje. Ujak je ušao u kuću. Majka mu je napravila sok. Dogovor je pao. Idem sa ujakom.
Ujak me je posjeo na biciklo. Na guvernalu cekeri sa namirnicama i kantica od mlijeka koja je zvonila na makadamskom putu.
„Imam novi Zagorov strip. Znaš onaj veliki vanredni.“-ujak mi je nagovještavao za novi strip.
„Stvarno! Gdje ti je? Jel kod kuće?“-zasipao sam ga pitannjima.
„Ma ne, tu je u cekeru.“-ujak me obradova.
„Vidim ga sad. Daš mi odmah da ga čitam kad stignemo“-bio sam nestrpljiv.
„Vaaži. Ja ću večeras kad završim sve poslove.“-ujak potvrdi.
„Ura! Jedva čekam.“-sav presretan podviknuh.
Vozili smo se nekih pola sata. Ujak je snažno okretao pedale i nikada se nisam bojao voziti sa njim.
Bijela kapa sa šiltom i malo kormilo na kapi i mornarska majica činili su da se osjećam kao kapetan broda.
Veliki točak je gutao metre puta dok je bicikl poskakivao. Kantica od mlijeka ili kako moj ujak kaže varenike stalno je lupkala čas po biciklu, čas po mojoj nozi.
Zadnju dionicu puta prelazili smo pješaka. Nekih trista metara uz strmi uspon.
Ja sam nosio kanticu od, sad nije bitno da li je varenika ili mlijeko i strip Zagorov.
Zadihan i znojav ugledao sam babinu kućicu na brijegu kako proviruje ispod velikih stabala šlame nakićenih crvenim slatkim plodovima.
Za nekoliko miniuta izbismo pred samu kuću. Baba je bila napolju i već nas je izdaleka primjetila. Gari je lajao i stalno se vrtio u krug, nakon čega bi se propinjao na zadnje noge.
Baba mi nije dala da vruć popijem vode ladne. Malo sam se odmorio.
Brzo sam uzeo ćebe i odjurio u hladovinu ispod šlama. Ćebe sam prostro u hladovinu na meku travu. Ispod šlame tetke Milke. Naime svaka tetka je imala svoju šlamu. I moja majka je imala svoju šlamu. Imala je i Savka svoju šlamu, i Dara i Bojana i Rosa. Svi su imali svoje šlame.
Ipak pod šlamom tetke Milke bilo je najbolje. Dobar pregled malog igrališta, prilaznog puta, a hladovina dobra, a trava meka.
Veliki strip, velikog formata. Zagor. Blago crvene planine.
Legao sam potrbuške. Podbočen na laktove udubih se u avanturu u kojoj sam želio da uživam. Pročitao sam desetak stranica, a ruke su mi bile utrnule.
Izvalih se na leđa. Čitao sam opet desetak strana. Spustio sam strip.
Tražio sam blago. Gledao sam kroz krošnju šlame koja je dobro rodila. Brodovi obala paperjastih plovili su pučinom neba. I ja sam plovio kroz avanture zajedno sa Zagorom i Čikom.
Nekoliko mrava navratilo je do mene. Uputih ih nazad. Nisam bio za to da mi prekidaju uživanje.
Grozdovi crvenih krupnih šlama visili su nekoliko metara iznad mene na krajevima grana.
Udubih se u čitanje. Zagor je bio sjajan kao i uvijek. Čiko je mislio samo o hrani. Ogladnih pored njega.
„Baba, baba namaži mi masti na hljeb“-otrčao sam u kuću do babe.
„Samo malo babino zlato sad ću ja.“-pođe baba da namaže masti na hljeb sve sa crvenom paprikom.
Velikim zalogajima tražio sam blago crvene planine. Strip se bližio kraju. Još jedan sjajan strip.
Uživao sam ležati na leđima i gledati kroz krošnju dobro rodile šlame.
„Uh ona je dobra. Da sam sad Zagor sad bi se popeo i ko od šale bih obrao one najslađe na krajevima.“-razmišljao sam.
Popeh se na šlamu. Nisam dohvatio one najljepše, ali dosta sam onih zelenijih i kržljavih smlatio što sam smio dohvatiti.
Sišao sam sa stabla zadovoljan svojom malom avanturom. Opet sam legao na ćebe i posmatrao šlamu. Stvarno je dobro rodila.
Došli je i par komšijske djece iz moje ulice. Bio sam ponosan na babine šlame. Znao sam koliko su ih uvijek svi hvalili.
Pored djece, babino najveće bogatsvo su bile te šlame. Nije imala mnogo mogućnosti da obraduje nas unučad, ali kad bi god šlame rodile jedan od dvojice ujaka koji su živjeli još kod babe ubrao bi šlama i baba bi to slala svojim unučadima.
Moje komšije su te šlame zvali hašlame, ali bez obzira na to baba ih je uvijek puštala da se popnu i naberu sebi šlama.
„Djeco moja samo vi sebi naberite šlama. Samo nemojte pasti i nemojte mi lomiti grane.“-molila bi sve koji bi se peli na šlamu ili hašlamu.
Malo kasnije bi doaš Goran. Kao mačak po cijeli dan bi se motao oko šlama i stalno potkupljao šlame koje bi veća djeca otresla sa stabla.
Goran je bio dijete razvedenih rodtelja koji je živio kod svoje babe, a komšinice moje babe koje su svakog dana pile kafu u jedan sat. Baba bi govorila da će je glava boljeti ako ne popije kafu.
Možda zbog toga što nisam želio da me zaboli glava jako ako ne popijem kafu nikad nisam počeo piti kafu. A i neću. Ne bi mene moja baba lagala. Kako da svaki dan stignem popiti kafu u jedan sat poslijepodne. Inače bih morao nositi povez oko glave kad bi me zabolila. Baš kao i moja baba.
Jednom prilikom Goran se toliko najeo šlama da ga je protjeralo. Zajebavali smo ga otada i zvali smo ga Špica. Po onim sjemenkama koje je sve jeo sa šlamama.
Ujesen su došli njegovi roditelji sa bijelim stojadinom zagrebačkih tablica i sa malim bokserskim rukavicama svezanim za retrovizor koji su se ljuljali kako bi stojadin poskakivao na putu.
Taj dan smo zavirivali u stojadina i brojali sve kasete. Imao ih je kao disko. Bio je tu i Mitar Mirić i Šaban Šaulić i još neki.
Sutradan je Goran odlazio sa ocem i majkom koji su konačno našli zajednički jezik. Samo neznam koji. Španski ili Italijanski. Tako bi moj otac pojašnjavao nekad pa bi rekao meni Jel ja govorim Španski ili Talijanski.
Goran je dugo mahao iz stojadina bijelog sa crno ofarbanim pragovima.
Taj dan kad je vidio moju sestru rekao je svojoj babi.
„Baba kako je Ceca lijepa. Lijepa je ko banana.“-bile su njegove posljednje riječi.
Od tada je prošlo bliže 30 godina. Nisam ga nikad poslije vidio.
Zapamtio sam njegove riječi. Tako jednostavne i iskrene.
Moje babe nema već dugo godina.
Nema ni velikih šlama koje bi rodile. Onako krupne i crvene i slatke.
Stvarno su bile velike. Bile su ko planine.
Kad god da pomislim na te trenutke bude mi jasno da nikad nisam bio bliže blagu crvenih planina.
Tako je. Blago crvene planine za moju babu su bile šlame. Za mene je to tada bio strip. Ali danas sam siguran da je moja baba imala pravo. U toj hladovini svake godine za vrijeme ljetnih godišnjih odmora skupilo bi se babinih devetoro djece i mnogo mnogo unučadi. Pod šlamom najveće babino blago
Blago crvenih planina.
Pozdravlja Vas mandrak72, čovjek koji ne skida osmjeh i pogled sa crvenih šlama.
 
U hladnoj zimskoj noći jedna nestvarno lijepa slika. Jedan mali loklani putnički voz gotovo bešumno se  probijao kroz snježnu ravnicu. Žućkasta svjetlost iz kupea stvarala je jednu žutu razigranu kompoziciju mašnice za lijepo pakovanje poklona. Nestvarni trenutak odigravao se tek koji trenutak i jedan razglednica nestajala je u daljini.

Ugodno topli kupe bio je poluprazan jedne hladne januarske noći.

Jedan zamišljeni mladi čovjek u polusnu zurio je kroz prozor ugodno ušuškan u topli zimski kaput.

Jedna žena srednjih godina sa dječakom koji bi vragolasto kroz tvrdu bombonu posmatrao putnike u kupeu koju bi zatim stavio u usta i dugo krckao.

Još jedna žena. Dama po držanju na kojoj se  moglo primjetiti da nije iz ovih krajeva. Skupocijena garderoba, prijatna mirisna nota nekog blagog parfema uz malo neobičan akcent budila je nekakvo zanimanje kod žene sa dječakom. Dugo je razmišljala kako da započne razgovor.

„Ugodno je putovati noćas. Kupei su topli i nema mnogo gužve“-konstatacijom kao da se obraćala nepoznatoj gospođi.

„Da jako je ugodno. Mogu reći da sam se prijatno iznenadila. Nisam ovim vozom putovala 40 godina.“-pričljivo odgovori nepoznata dama i pogledom odluta ka mladiću do prozora i pogledom se vrati na gospođu preko puta sa dječakom koji je iz šarene vrećice uzimao novi bombon drugačije boje.

„Kao da je juče bilo. Nisam mogla imati ništa više godina nego što sad ima ovaj mladi čovjek.“-ponovo pogleda u mladića i nastavi.

„Bila je zimska noć. Voz je bio pun putnika. Stajala sam u hodniku. Jedan mladi gospodin ustao je i ponudio mi da sjednem. Sjela sam i zahvalila mu se. Čim sam se smjestila malo sam ga bolje pogledala. Izuzetno lijep čovjek uglađenih manira iz kojih je izbijala neka jednostavna i prirodna ljepota. Pogled mi je sam klizio ka njemu. U jednom momentu pogledi su nam se sreli. Gledali smo se nekoliko trenutaka. Čini mi se čitav život. Onda je on izašao na slijedećoj stanici.“-zastade nepoznata gospođa.

„Nisam ga nikada više vidjela. Život me je odveo u Argentinu, tačnije Patagoniju koja je obilježila moj život. Čitav svoj život samo sam čekala na ovaj dan, na ovaj voz. Čitav život za još jedan pogled“-završi gospođa.

„Ali gospođo, zar nije bilo drugih ljudi u Vašem životu. Čime ste se bavili tamo, mislim ako nisam napadna sa pitanjima“-gospođa sa trajnom i dječakom pokušala je da szna još.

„Čitav svoj radni vijek provela sam u centru za istraživanje pingvina. E to ti je ljubav ne možeš ni da zamisliš.“-reče nepoznata gospođa i usta sa sjedišta.

„Čitav svoj život čekala sam na ovaj voz. Kao da je juče bilo“-pogleda još jednom mladića krj prozora koji tokom čitavog puta ni riječ nije rekao.

Uzela je svoj mali kofer od krokodilske kože, otvorila vrata od kupea, zastala je, okrenula se, pogledala u gospođu.

„Jednom davno prije 30-tak godina napisla sam pismo. Nisam znala ime pa sam ga uputila na ovaj voz. Nadala sam se sve ove godine da će me čekati na vratima voza. Da će me čekati sve ove godine. Laku noć draga moja“-sjetnim osmjehom nasmiješila se gospođi sa dječakom i izašla iz kupea.

Mladić ju je gledao iz toplog kupea. Nasmiješila mu se i mahnula. Kimnuo je glavom dok je njezin šešir na glavi nestajao u gužvi na maloj željezničkoj stanici.

Na slijedećoj stanici izašla je gospođa sa dječakom koji je samo ćutio, jeo tvrde bombone.

U kupe je ušao stariji gospodin. Solidno obučen. Uredno odijelo je davalo izgled čovjeka koji je uvijek nosio odijela. To se odmah može vidjeti.

Sa njim je u kupe ušao trgovčki putnik. Izlizani kofer mnogo je govorio o njemu. Mnogo je prošao, ali slab je promet ostvario. Hvalisavi trgovački putnik poučen iskustvom ocijenio je da saputnicima ne vrijedi nuditi svoje proizvode. Sa starijim gospodinom je ušao u neki lagani razgovor.

U jednom momentu stariji gospodin, prema mladiću kraj prozora.

„Znaš kad gledam ovog mladog gospodina, vrati mi se film kada sam prije četrdeset godina polazio u svijet. Kako je brzo prošlo“-još jednom pogleda u mladog gospodina kraj prozora.

„Znaš ja sam penzioner već mjesec dana. Čitav svoj život radio sam kao pismonoša. Kako sam volio svoj posao. Volio sam onu radost kad bi me dočekivali i sa radošću uzimali poštu. Razglednice, pisma, čestitke. Poseban je to osjećaj. Radio sam i prekovremeno kad bih osjetio da je neko pismo bilo važno“-besjedio je poštar naučen na komunikaciju sa nepoznatima čitav život.

„Kako si moga da procijeniš da je neko pismo važno“-zapitkivao je trgovački putnik u nekom tankom zimskom kaputu.

„Pa nema tu objašnjenja, nekog pravila. Sve su to sitnice. Pažljivo i čitko ispisana adresa, boja pisma, relacija, miris. Eh miris je posebna priča. Miris bosiljka, lavande, toplih mora, zime sjevernih krajeva i dalekog svijeta. Miris je nekako bio najjači adut. Ne osjećaju ga svi. Eto ja sam imao tu neku žicu za mirise. Eto kad bih ti rekao da mi u ovom kupeu miriši poznato možda mi ne bi vjerovao.

Evo ja u džepu imam par neisporučenih pisama. Nosim ih po 10, 20 30 i više godina. Imam ih par. Nisam nikad bio u iskušenju da ih bacim Siguran sam da su jako važna. Čuvam ih kod sebe. Nadam se da ću jednom da ih isporučim“.-nije prestajao s pričom bivši radnik pošte i zavuče ruku u unutrašnji džep kaputa i izvadi svežanj pisama.

Prevrtao ih je u rukama, njuškao ih i odjednom pobjednički gotovo podviknu.

„Evo nisam se prevario. Tu je. Pomiriši. Iz Južne Amerike je.“-poturio je pismo pod nos trgovačkom putniku.

„Ja ništa ne osjećam“-odgovorio je trgovački putnik.

„Evo mladiću pomiriši i ti. Šta kažeš?“-isto pismo podmetnuo je pod nos mladiću.

Mladić ne reče ništa, oči mu se nekako iznenađeno raširiše.

„Kako to da ih nisi nikada otvorio, možda bi mogao da saznaš na koga su.“-pitanjem se obraćao penzionisanom poštaru.

„Ne znam. Možda sam trebao. Možda je sada suviše kasno? Možda ?“-ponavljao je poštar.

Mladić je sad gledao u poštara.

Nekako u isto vrijeme ustadoše poštar i trgovački putnik. Uzimli su svoje kofere, zakopčavali kapute i krenuše ka izlazu iz kupea.

„Laku ti noć gospodine“-učtivo poštar pozdravi mladića pri izlasku.

Trgovački putnik ništa ne reče.

Mladić kimnu glavom.

Kroz prozor je gledao starog penzionisanog poštara. Ustao je sa sjedišta i naginjao se kroz prozor stalno gledajući poštara. Zatvorio je prozor.

Pogledao je sliku na zidu kupea. Pejazaž nepoznatih predjela stajao je pred njim. Planinski vijenac snježnih Anda obavijen tajnovitom maglom.

Voz je nastavio dalje. Novih putnika u kupeu nije bilo. Mladić je razmišljao o zagonetnoj gospođi sa šeširom, poštaru.

Nakon nekih dvadesetak minuta u kupe je ušao kondukter.

„Samo ću malo da sjednem da predahnem“-kao da se pravdao mladiću.

Brojao je novac i preslagivao ga u kožnoj torbi. Presalgivao karte i dva tri puta škljocnuo bušačem karata. Onda se zagleda u mladića.

„E moj mladiću. Kao da je juče bilo kad sam bio mlad kao ti“-sjetnim tonom obraćao se mladiću.

Mladić iznenađen konstatacijom koju je danas već treći put čuo, pogledao je u konduktera koji je skinuo kapau sa glave, provukao ruku kroz uredno začešljanu kosu.

Kondukter ohrabren mladićevim pogledom započe priču.

„Što ti je život. Nisam nikad ni sanjao da ću postati kondukter, a eto još večeras predajem smjenu i penzija. Čitav sam ti život na točkovima. S putnicima.

Bio sam tvojih godina, mlad i kažu da sam bio lijep i zgodan. Jednoga dana u vozu spazih mladu i lijepu djevojku. Ustao sam da joj napravim mjesto da sjedne. Sjela je. Bila je lijepa kao san. Posmatrao sam je čim me ne bi gledala. Duga crna kosa uokvirivala je prekrasno lice sa usnama rumenim kao jagode pitome. Primjetio sam da je i ona mene gledala. Pogledi su nam se sreli. Čini mi se da sam sve saznao o njoj. Nisam ništa stigao da je pitam morao sam da izađem na slijedećoj stanici. Nisam mogao zaboraviti taj pogled nikad.“-kondukter je vezao svoju priču.

Mladić je nekako unezvijereno pogledao čas na prozor, čas na konduktera.

Kondukter nije primjetio njegovu nervozu.

„Odlučio sam da se zaposlim na željeznici. Počeo sam raditi kao kondukter. Nekako sam uspio postići da budem kondukter baš na ovoj liniji. Punih 40 godina svaki dan i noć, otvaram jedan po jedan kupe u nadi da ću ponovo ugledati onu crnu kosu i kao jagoda rumene usne. 40 godina moj druže. Vrijeme je prošlo kao tren. Evo kad noćas predam smjenu spustiće se zastor na kupe. Ne znam šta će biti sa mnom. Sve ove godine držala me je nada. Ne znam kako ću dalje.“-oborenog pogleda kondukter se izjada mladiću.

Mladić ga je gledao. Iz njegovog oka jedna suza skliznula je niz lice.

Kondukter je ustao, pogledao u mladića. Mladić skamenjen, samo je ćutao.

„Takav je život moj mladiću, a sad laku ti noć“-kondukter stavi kapu na glavu i produži niz hodnik.

Sanjivo jutro dočekaloje mladića. Pohađao je završni razred učenika. Bio je nijem od rođenja. Učio je jezik ruku.

Poštar je otvorio pismo kojega je nosio 30-tak godina. Ruke su mu se tresle od uzbuđenja. Činilo mu se da radi najveći zločin ikada.

Pomirisao ga je još jednom. Počeo je da ga čita.

„Ljubljeni moj, ako ovo pismo ikad stigne u tvoje ruke........“

Poštar je plakao. Ugasila mu se peć.

Nakon dan dva mladiću su pod ruke stigle novine. Listao ih je. Jedan čalanak neobičnog naziva privukao mu je pažnju. Pročitao je suvoparni članak crne kronike koji je navodio sledeće.

„U noći s 13 na 14 januar u svome domu pronađen je mrtav penzionisani poštanski službenik A.B. Pored njega na stolu nađeno je jedno otvoreno i nekoliko neotvorenih pisama. Uzrok smrti bi moglo biti smrzavanje ili sračni udar. Istraga je u toku.

U zoru 14.januara u putničkom vozu pronađen je obješen kondukter M.N. Pored njega je uredno složeno ostalo konduktersko odijelo, kožna torba sa kartama. Kondukteru je to bio poslednji dan u službi. Pretpostavlja se da je to razlog njegovog samoubistva.

U rijepodnevnim časovima 14. januara u  lokalnom hotelu pronađena je mrtva Argentinska državljanka našeg porijekla D.Č. Prema dokumentima pronađenim kod nje radilo se o penzionisanom radniku nacionalnog parka u Patagoniji. Uzrok smrti pretpostavlja se da je srčani udar“

Mladić odloži novine. Tri naizgled nepovezna slučaja bila su mu poznata. Da bili su povezani. Ljubavlju i nadom.

 Da li nada umire posljednja. Ne ona i dalje prolazi kroz poluprazne vagone ove januarske noći čija žućkasta svjetlost iz vagona kao žuta mašnica krivuda kroz snježnu ravnicu i nestaje u noći.

„Tako je malo falilo. Samo riječ da sam mogao reći. Samo jedno ZNAM“-bolno je pomislio mladić na slučajnost kojoj je bio svjedok kakva se događa jednom u milion godina.

Pozdravlja Vas mandrak72, obožavalac kupea sa slikama na zidu u hladne januarske dane
 
Poziv preko skype me malo iznenadio. Prošla je ponoć. Svi poznanici koje sam imao na adresaru bili su odavno off line.
Skype ime nepoznato. Džeronimo.

Kroz glavu su protutnjala vremena kad sam se divio Indijancu zbog kojeg sam išao u kino. Kad sam se divio njihovim unaprijed osuđenim pokušajima da sačuvaju zemlju i slobodu.
Odlučio sam se javiti.
„Halo!“-uputih poziv negdje u nepoznato.
„Halo mandrak72. Božo je.“-nekako izvještačen glas me pozdravi.
Očito je znao ko sam. Nisam mogao da odgonetnem koji Božo je u pitanju.
„Izvini, a koji Božo je.“-upitah ga.
„Božo. Pa Božo Simketov. Znaš ti svoga Božu Džeronima.“-objašnjavao je glas koji sam nekako lakše mogao da prepoznam.
Kako ne bih znao Božu. Božu indijanca. Božo Džeronimo.
„Pa đe si Božo barabo jedna. Nisam sto godina čuo za tebe. Znam da si samo negdje otišao preko bare?“-totalno sam zbunjen bio pozivom.
„U Hjustonu brate. U Americi. Država Teksas.“-razveza Božo.
„Nismo se čuli otkako si otišao.“
„Trebalo je vremena da se snađemo. Znaš jezik, posao, kuća i sve ostalo. Poslaću ti par snimaka dok razgovaramo.“

Primjetio sam da je skype registrovao prijem fajlova. Kroz glavu su mi prošle slike od prije par godina dok smo sjedili u zatvorenoj ljetnjoj bašti.
„Znaš mandrak72, ja više ne mogu ovako.“-oborio je glavu dok je govorio.
„Ne umijem više pronaći načina da živim ko čovjek. Posla nema, a i ono što pronađem svodi se na to jedva preživim. Podstanar sam, nemam ništa svoje osim žene i djeteta i bicikla.“-suzdržavao se da ne brizne u plač taj čvrsti čovjek koji se nije plašio ni najtežih poslova, ni za život u usranom ratu.
Nisam imao nikakvu riječ da mu uputim i da ga ohrabrim te sam ga pustio da završi svoje izlaganje.
„Nisam ti rekao prije pola godine predao sam papire u dvije ambasade za useljenje. Kanadu i Ameriku.“-reče mi tad Božo.
„Nisi mi rekao ništa o tome.“-iznenadio sam se njegovim planom.
„Nisam bio siguran da će mi odobriti. Čak šta više nisam se ni nadao.“-gledao me je očiju punih suza.

Okrenuo je pogled koji se pružao niz glavnu ulicu našeg malog grada upijajući svaki pokret miris i boju.
„Kad ideš?“-tihim glasom sam rekao gledajući u vrhove cipela kao nekad u školi kad ne bih znao odgovor na pitanje naše učiteljice Rose.
Družili smo se još od osnovne škole. Zajedno smo sjedili i u klupi. Vojsku sam služio u Somboru, a on u Štipu. Sve ostalo vrijeme smo zajedno proveli.
„Sutra moj mandrače72. Sutra. Stan sam otkazao. Ono malo namještaja ostavio sam gazdi kao razliku za posljenju kiriju.“-osjetio sam da ga guši dok priča.
„Jesmo se i napatili dok smo ga iznijeli u potkrovlje nas dvojica sami.“-nisam skidao pogled sa cipela koje su se neobično sjajile dok mi se pogled lagano mutio.
„Tebi ostavljam biciklo. Nije nešto, ali ja bih tako želio.“-nije imao smjelosti da me pogleda.
„Šta na sve kaže Marija?“-nisam znao šta bih ga više pitao.
„Ništa. I njoj je sve dosadilo.“-prevalio je preko jezika.
Ćutali smo neko vrijeme. Započinjanje bilo kakve stare teme nije imalo smisla, a započinjanje nove pogotovo.
„Idemo. Kasno je.“-pozvao sam ga.

Nismo prozborili ni riječi dok smo išli ulicom. Opalo lišće kestena kao debeo tepih utišalo je naše korake koji kao da su se gubili u toploj jesenjoj noći.
Odjednom je poskočio. Zaletio se podviknuo glasno „Mehmed Baždarević iiiiiii jedan nulaaaaa.“-svom snagom je opalio nogom po divljem kesetnu.
Zvuk lomljave stakla kao da nas je probudio. Začuo se ljutit glas.
„Jebo ti Meša majku. Oćeš me ubiti majmune jedan.“
Strugnuli smo u mrak. Trčali smo sve dok nismo došli pred njegov stan.
„Hoćeš li me sutra ispratit do autobuske stanice?“-malo boljeg raspoloženja me upita.
„Znaš da me nisi morao ni pitati. Naravno da hoću. U koliko?“-prihvatio sam poziv da ga ispratim.
„U osam budi tu. Ajd, sad laku noć“-stajao je na  stepeništu dok nisam izašao iz vidokruga.
Nisam te noći mogao da zaspim nikako. Godine poznastva sa Božom klizile u ko sitan pijesak kroz prste, dok sam dlanom pokušavao da zaustavim sitan pijesak njega je ostajalo sve manje.
Sigao sam na vrijeme. Marija je u rukama nosila Anju kovrdžavu slatkicu i jednu manju putnu torbu. Bilo je spremno još tri velika kofera. Bio je tu i biciklo Božin. Veliki Rogov bicikl koji mu je ostao od oca što ga je sebi kupio kad je odlazio u penziju od otpremnine.
Natovareni bicikl velikim koferima nije se ni vidio.

„Javite se kad stignete.“-dok sam se pozdravljao sa malom porodicom koja je putovala u neizvjesnost nepoznatog svijeta osjećao sam se kako me guši.
„Svakako. Svakako mandrak72. Čuvaj mi biciklo“-stegnuo mi je ruku ne puštajući je.
Zatim je ruku položio na sic na biciklu i kao dobrog drugara po ramenu potapšao.
Autobus je polazio. Par suznih očiju dugo je mahao. Sjeo sam na bicikl i pošao za njima. Pratio sam ih neko vrijeme.
Brzo, brže, sve brže.
Ubrzo su nestali.
Sve ovo vrijeme.

„Mandrak72. Jesi li još uvijek tu?“-Božin glas me prenu.
„Jesam moj Božo.“-nisam mogao ništa da kažem.
„Zašto ćutiš?“
„Ne ćutim moj Božo. Veze su slabe pa malo kasni glas.“-pokušavao sam doći do daha.
„Jesi li pogledao slike.“
„Evo sad upravo otvaram.“-lagao sam.
„To mi je kuća. Ima i veliki travnjak. Na drugoj sam pored automobila sa Marijom i Anjom. Na trećoj je moje radno mjesto.“-pričao je Božo misleći da gledam slike.
„Vidim sve Božo.“-lagao sam i dalje.
„Šešir je pravi. Kaubojski. Poslaću ti jedan.“-Božo je neumorno pričao.
„Bilo bi mi drago.“-morao sam nešto reći.
„Šta ima tamo?“-upitao je Božo.
„Sve je po starom.“-odgovarao sam kao sam juče sa njim razgovarao.
„Roštiljate li pored rijeke. Jesu li trešnje procvjetale mandrak72. Kako mi je biciklo?“-obasipao me je pitanjima.
„Roštiljamo, ali malo rjeđe. Odaljili smo se Božo. Trešnja je procvjetala.“-lagao sam za trešnju koju je preklanjski snijeg polomio.
„Biciklo je još u pokretu. Doduše malo ga vozim, samo ponekad kad je lijepo vrijeme.“-odgovarao sam.
„Božo kad nam stižeš? Znaš da mi tamo ne možemo tako lako?“-upitah ga da prekinem novu seriju pitanja.
„Ne znam moj mandrak72. Otplaćujem kredite. Radim na dva posla dnevno. Jedva dočekam nedjelju za odmor.“-u njegovom glasu osjetio sam umor.
„Božo. Je li Teksas kao u filmovima?“
„Ništa nije kao u filmovima moj madrače72.“-osjećao sam tjeskobu u glasu Božinom.
„Tamo nisam ostavio ništa, a ipak sam izgubio sve.“-svaka njegova riječ pekla je.
„Ništa Božo za čim bi žalio.“-nastojao sam da ga ohrabrim.
„Mandrak72, kad otplatim kredite vraćam se.“-u glasu mu osjetih ne nadu već želju.

Ćutao sam.
„Božo ti opet razmisli!“-nisam želio da donosi ishitrene odluke.
„Božo je rekao. Haug“-bio je smrtno ozbiljan.
Dobro sam poznavao Božu. Taj je držao do riječi.
„Ti znaš šta je najbolje za tebe i familiju.“-s nekakvom bojazni da ga ne ohrabrujem za korak zbog kojeg bi se kasnije kajao pazio sam na izgovorene riječi.
„Sad sam sigurniji nego ikad.“-reče.
„Mandrak72 čuješ li me. Dolazim.“-ponavljao je kao da nisam čuo njegov plan.
„Važi Božo. Bicikl te čeka.“-i sam sam osjetio neko olakšanje u Božinom glasu.
„Hoka Hey! Hoka Hey mandrače72.“-jasno sam čuo kako podvriskuje.
Nakon razgovora izašao sam na terasu u pidžami. Vedra noć vratila mi je neki poseban osjećaj. Osjećao sam da se u meni gomila neka energija. Osjećao sam da ne mogu zaustaviti bujicu osjećaja.
Stavio sam ruku preko usta. Prvo sam tihim, a onda sve jačim glasom imitirao glasanje indijanaca naizmjenično sklanjajući dlan sa usana.
Glasno sam podvrisnuo da me se moglo čuti sve do ulice Karađorđa Petrovića pa čak i dalje.
„Hoooooooookaaaaaaaaa Heeeeeeeeeeeeeyyyyyyyyyyyyyyyyy“-divljački sam kriknuo da bi me Božo mogao čuti.
Nisam obraćao pažnju na svjetla koja su se palila  na obližnjim objektima. Svejedno nisu znali šta osjećam.
S početka jeseni kupio sam sadnicu trešnje i posadio je za mog Božu. Znao sam da će se obradovati.
I ja sam.
Pozdravlja Vas mandrak72, plavo oko zbog tri pera od komšijskog pijetla.
 
Nekako u ovo doba prije trideset godina znam da je voće iscvjetalo ko nikad. Znam i da je Una izgledala mnogo veća nego što je sad. Znam i da je moje srce kucalo brže nego inače. Znam i da je noć prije toga bila najduža noć u mome životu.
Nisam ni znao koliko mogu biti bijesni ribolovci u lađama na smaragdno-zelenoj Uni, kao ni otkuda Žuto more pored Keja Krajiških brigada te kišne i sumorne jeseni 79-e.
Talasi kiše nošeni bijesom modrih i uvijek smrtno ljutih oblaka ispirali su kej u svoj dužini od hiljadu i dvijestotine četrdeset sedam onih mojih koraka na visokoj potpetici lakovanih cipela u zakonu malog kišobrana nejakog u nejakim rukama.
Vjetar se poigravao sa zaštićenim prostorom, dok sam jednom rukom brisao zalutale kapi kiše sa lica. Nisam klonuo, nisam se predao. Bio sam na zadatku.

Na putu.
Putu koji nema kraja.
Toga dana Maša je trebala da ide u šumu. Zlaja i Tiho su taj dan sa velikim torbama na leđima uskakali u sportski Ford sa dvoja vrata crvene boje i crnog krova vješto izbjegavajući sve sumorne i tužne boje toga dana. Šteta.
Još uvijek nosim boje šljunka koji se sjajio uglancan i od kiše okupan. Bogatiji za boju ćilibara.
I skup. I podskup. I unija. U svemu su sadržane godine koje su netragom nestale. Ostala je razlika. Razlika skupova.
Zlaja je u Americi. Sent Luis.
Tiho je u Njemačkoj.
Babino šugavo je policajac. Pošten i savjestan. Nisam mogao ni pomisliti

Kako sam rastao sve bivalo je manje.
Kej je bivao kraći, pantalone takođe. Koraci duži, a teret veći i teži od najteže školske torbe..
A onda je sve stalo. Godinama nosim farmerke br.33. Primjetio sam da mi i majice one od prije mnogo godina nisu male.
Stalo je da raste i srce u grudima.
Bilo ga je dosta. Nisam osjetio da ga manje ima ma koliko ga davao.

A danas.
U stvari juče.
Sjetih se one najduže noći. Voće je procvalo na sve strane. Mašala.
A danas me je na vratima dočekao onaj isti stari veliki okrugli sat. I zvono. Gužva u hodniku i graja.
Danas sam svoje zlato vodio na upis u školu. Supruga i ja.
Osjetio sam njen zastakljen pogled. Nisam pokazao da to sve vidim. Emotivna je. Vidim ja to dobro.
A ona. Moj školarko kao je zovem već par dana sva ustreptala.

Velike oči, da bi sva škola mogla da stane u njih sa svim globusima, tablama i šestarima. A u kosu da upletu sve okeane i ljepote planinskih jezera ne bi zasjenili njen blistavi osmijeh koji nije silazio dok je gledala učionicu koju sam i sam prije trideset godina  upoznavao. Osjetih blag stisak u dlanu dok je malim korakom polako ulazila u svijet obaveza.
Gledao sam dok je pedagog ispitivao. Gušilo me je.
Ne od tuge.
Hoće srce da iskoči kod oca od ponosa. Raslo je srce ponovo.
Neka. Trebaće još mnogo godina da ga dajem.
Ne žalim.

Vrijedi sve one borbe sa vjetrenjačama života.
A onda pravac biblioteka.
Moj maleni školarko postao je prvi prvačić upisan u gradsku biblioteku.
Negdje s kraja sjećanja navirali su svi oni strahovi u meni dok sam ponovo ulazio u biblioteku poznatih mirisa. Škripa starog parketa i vještačke i dostojanstvene tišine koja kao da je nestala sve ove godine i čekala cijelih 30 godina moj ponovni prvi povratak.
Srce je ponovo u meni raslo. Moj školarko. Br.235. Bira slikovnicu i neku bajku.
I supruga je član. Zajedno će da podižu i vraćaju knjige.
Tako i treba.

Gledam je dok drugi put danas iščitava bajku. Volim onaj osmjeh koji mi uputi kad primjeti da je gledam.
Eh moj dragi školarko.
Neka su ti sretne staze djetinjstva koje tako brzo prolaze. Neka ti svijet knjige ispuni dušu i srce, oplemeni svaki korak Kejom Krajiške brigade.
Školarko moj.

Pozdravlja Vas mandrak72, otac od ponosa i bivši prvak u bacanju žabica sa srcem od ćilibara.
 
Dogovor je pao.

„Dušane. Sutra kad dođeš s posla uzmi traktor, pobrnaj i potanjiraj baštu, a ja i mati posijaćemo krompir.“-Marko je sa sinom dogovarao radove za sutrašnji dan.
„Važi stari. Nakon posla odmah stižem kući i odmah na traktor.“-Dušan je potvrđivao dogovor sa ocem.

Dušan je radio u policijskoj stanici kao policajac. Neoženjen i bez nekih velikih obaveza živio je sa roditeljima koje je poštovao i naravno odmjenjivao u poslovima kad god je to mogao.
„Dušane, bila je plata. Ajdemo na jedno piće poslije posla.“-negdje oko dva sata Uglješa pozva Dušana.
„Uglješa, bih rado, ali moram nešto uraditi u bašti. Znaš sve sam dogovario sa starim. Možemo sutra.“-Dušanu se i nije išlo na ponuđeno piće.
„Ma samo jedno. Onako s nogu. Dara radi danas drugu.“-navaljivao je Uglješa.

Kad ču Darino ime zaigra srce Dušanovo. Za Daru bi on pola svijeta prošao. Ali...
„Može, al samo jedno.“-prihvati Dušan ponudu.
Nakon smjene zajedno otiđoše na omiljeno mjesto. Dušan sav nekako gizdav još bi se više isprsio. Volio je on uniformu. Znao je sa ljudima. Zbog toga su i voljeli tog tridesetpetogodišnjaka, ali nije umio sa ženama.
Volio bi on sa njima da priča, al jezik mu se nekako zaveže i muk.
Čim je njega Dara pogledala s vrata, nesta one njegove gordosti. Postade smušen i trapav. Zapeo je za jednu stolici i gost je na sebe sasuo neko piće.
Izvinjavao se Dušan, ali gost samo odmahnu:
„Ma pusti Dule. Nije to bilo namjerno.“

Dušan sav rumen u licu zauze mjesto pored šanka. Kriomice pogleda u Daru.
„Ja ću Jelen pivo, veliko.“-jedva prevali narudžbu preko jezika.
Za tren posla pivo je bilo u Dušanovim rukama koji nije znao šta bi snjima pa se prihvati pive, a i žurilo mu se.
Muzika ona stara kafanska, obogaćena pramenovima dima i isparenjima svih mogućih pića.

„Mara čila jedra igraju joj njedra, kad mom stolu dođe mene umor prođeeeeeeeee......“-umorna muzička linija ponavljala je narudžbu stare poznate pjesme.
Umoran je bio i Dušan. Trebalo je kući ići. Na traktor. Mora se krompir posijati. Svi su krompir već posijali, a kad posao prođe Dušan u svoju sobu umoran pođe.
Peklo je Dušana tu negdje u grudima. Sve je manje djevojaka koje bi pošle za njega. Ustvari nije još nijednu pitao, ali nekako je siguran bio da se njegov ukus ne bi složio sa ukusom njegovih roditelja koji su uvijek hvalili neke „spremne i rumene“, a Dara nije bila baš takva. Sva vižljasta, al sa onim svojim pogledom.
„Daj još po jedno pa da se ide.“-pozva Uglješa još turu.

Dušan ne reče ništa. Prihvati novo piće. Dara se osmjehnu blagonaklono ovom jednostavnom i zbunjenom čuvaru reda.
„Ti si žena mog života, našu pjesmu noćas sviraju, a ja krijem svoje suze, ja ih krijem one padajuuuuuu.......“-pjevušio je sebi za dušu Dušan, onako poistiha.

Potrajalo tako do nekih 21 čas. Potišten Dušan pođe domu svom.
Dogovor nije zaboravio, upali on traktor i ravno u baštu. Vrijedne ruke Dušanove vješto su manevrisale traktorom po bašti . Parcela za krompir bijaše pretvorena u prašinu. Baš onako kako bi trebalo.
Umoran Dušan otiđe da spava. Velika soba hladna, mračna kao oči Darine. Utopi se Dušan u snove. I bi mu lijepo.
Vedro sunčano jutro razbudi Dušana. Čilog i ornog. Mati već bješe ustala. Miris prve jutarnje kafe zagolicao je nozdrve.

„Tebe juče ne bi na vrijeme. Pa ćaća uze traktor i potanjira baštu. Posijali smo krompir. Biće ga ako bog da za prodaju.“-mati mu prepriča jučerašnji dan.
Dušan se zagrcnu kafom.
„Šta ja onda sinoć uradi. Šta napravi.“-zabezeknu se Dušan.
„Pire sine. Napravio si dobar pire, samo ko će toliko da ga izjede.“-sa vrata Marko objasni.
Mnogo je zemlja još puta rodila. Ostao je Dušan sam. Ostao je nadimak pire. A Dara. Ko zna možda i sad negdje pušta muziku onu staru kafansku.

Pire bez priloga ne ide. Nikako.

 

p.s. za one kojima je pojam tanjiranje nepoznat, to bi značilo mašinska obrada zemlje nakon oranja sa ciljem njenog usitnjavanja i pripremu za sjetvu.

Pozdravlja Vas mandrak72 svježe umiven na hladnoj rječici Japrici hladnog nedjeljnog jutra sa kapima rose i tri usnule princeze.

 
Ne prođe dan da ga ne sretnem. Ne govori mnogo. Učtivo pozdravi, skine šešir ili samo kimne glavom. Ponavljam ne govori mnogo.
Onomad kad ga sretoh zaustavi se, pruži mi ruku.

„Kako ste gospodine Pavloviču. Kakvo će vrijeme danas da bude.“-upita.
Nisam mu ni stigao odgovoriti već je odlazio.
Zapazio sam njegove obrve. Ustvari oblake.
Ujutro kad bi pogledao na nebo navukao bi oblake na one svoje mudre i tihe oči.
Zaustih da ga pitam.

„Neka, neka mladiću sam ću ja.“-vratio bi šešir na glavu.
Godinama sam ga sretao. Nije stario. Samo su mu se godine sakupljale na obrvama.
Sve teže je nosio obrve.
Zavolio sam tog neobičnog čovjeka.
Ne zbog toga što je eto baš mene ponekad pozdravljao, već zbog njegovih obrva.
Volio sam te njegove jasno nejasne odgovore koje kao da je čuvao baš za taj trenutak.
Toga jutra pokušao sam da ga preduhitrim.

„Pitaću ga prije nego do mene stigne.“-kovao sam tajni plan.
„Iznenadiću ga pitanjem, ustvari odgovorom.“-bio sam siguran da sam na pravom putu.
Išao je lagano prema meni. Na nekih desetak metara prije nego je stigao do mene uputih mu odgovor.

„Danas bi moglo kišiti. Ne bi bilo loše imati kišobran.“-rekoh.
„Gospodine Pavloviču kojim dobrom. Jeste li računali sa leptirima.“-vrati šešir na glavu i laganim korakom se udalji prema keju.
Opet sam bio na početku. Nije se dao zbuniti učtivi gospodin.
Toga dana odlučio sam da ga bolje upoznam. Da mu se približim. Kopkalo me je njegovo ponašanje.
Odlučio sam da ga pratim sledeći put..
Bio je lijep i sunčan dan. Gospodin je laganim korakom išao prema meni.

„Dobar dan gospodine Pavloviču. Danas je dan za velika djela.“-vrati ponovo šešir na glavu i nastavi dalje.
Pustio sam ga da odmakne a onda sam pošao za njim sa pristojne udaljenosti.
„Kako je mogao da zna moje prezime. Nikada se nismo upoznali.“-pitao sam se dok je gospodin laganim korakom prosto klizio kroz sunčani junski dan.
Bilo je ugodno toplo. Nijansu toplije nego što se gospodin obukao.
Taj šešir. Kopkalo me je mnogo stvari. Šešir mi nije dao mira. Čak šta više ličio je na šešir od orahove ljuske.
Čovjek ispred mene nije se osvrtao. Kao da iza njega ne postoji ništa.

Zastao je na obali rijeke. Sjeo je na obalu rijeke. Gledao je u rijeku. Kao da je prvi put gleda. Pogled mu je klizio po kao staklo glatkoj i osunčanoj površini.
Glavu je zatim malo zabacio unazad, odložio šešir pored sebe. Činilo se kao da drijema.
Zastao sam i čekao.
Jedan po jedan leptir dolazili su do njega i zauzimali svoje mjesto na svakom dijelu tijela. U trenutak se pretvorio u simfoniju živih trepćućih boja.
Ličio je na rascvjetali raskošni žbun.
Ostao sam zapanjen viđenim. Nije se micao. Prošlo je nekih pola sata a on je i dalje bio nepokretan. Plamen boja treperio je kao žar pod mijehom u kovačnici.
„Da mu se nije šta dogodilo“-prošlo mi je kroz glavu.

Polako na prstima pošao sam da mu priđem. Trava pod mojim nogama tek je blago podrhtavala.
Prišao sam na nekih par metara. Leptiri su i dalje bili na svojim mjestima.
Oslušnuo sam.
Lagani šapat me je prenuo.

„Gospodine Pavloviču sjedite pored mene.“-neobično blagim tonom gospodin me pozva.
Ne rekoh ništa. Sjeo sam pored njega.
Ćutali smo dugo. Nisam se usudio da pogledam u njega. Gledao sam u rijeku. Trajalo je to nekih sat vremena. Rijeka je bila blistava i sjajna. Lagani povjetarac milovao mi je obraze.
Zažmirio sam. Rijeka je i dalje proticala. Nisam vidio, ali jednostavno sam znao.
Otvorio sam oči. Bio sam u pravu. Ponovo sam zatvorio oči. Jasno sam čuo leptire.
Spremali su se da pođu. Pomislio sam kako bi bilo da ih zamolim da ne idu, ali svejedno oni bi otišli. Jednostavno sam to znao.

„Gospodine Pavloviču, drago mi je što ste došli.“-poznati glas nagnao me je da otvorim oči.
„Vi umijete sa leptirima.“-neposredno mu postavih pitanje.
„Gledam svoja posla. I oni svoja. Pogodilo se da smo se u istom momentu našli na istom mjestu.“-po prvi put bio je opširniji.
„Da li se leptiri mogu dresirati.“-upitah.
„Samo do one mjere koliko to oni žele, a i tada to nije stvar dresure. Više je to stvar prirode.“-sjetnim tonom izgovori.
„Kako znate moje prezime.“-želio sam iskoristiti njegovu pričljivost.
„Jednostavno znam Filipe Pavloviču. Neke se stvari jednostavno znaju i ne mogu se objasniti. Leptiri ne znaju za kalendar, ali znaju kad im je vrijeme. Kao što ni sunce nema sat,  a opet zna kad mu je vrijeme izlaska i zalaska.“-pojašnjavao mi je.
„Ko ste vi gospodine, s kišnim obrvama i šeširom od orahove ljuske.“-tražio sam odgovore.
„Gospodine Pavloviču, jednostavno saznaćete, samo će vam se kazati.“-ustade, stavi šešir na glavu, pozdravi i krenu prema gradu.
Gledao sam za njim sve dok se nije izgubio iz vidokruga.

Nisam ga poslije vidio.

„Dobro jutro gospodine Mihajloviću. Biće ovo zaista ugodan dan.“-pozdravih neznanca koji me je zbunjeno pogledao.
Nije se ni snašao, a ja sam šešir vratio na glavu i već sam odlazio.
Šešir od orahove ljuske bio je sve samo ne običan. Jednostavno znao sam.
Pogledom kroz kišne obrve jasno se vidjelo sunce na vedrom nebu.

„Biće danas stvarno lijep dan.“

Pozdravlja Vas mandrak72, ne zamjerite na leptirima koji me zadržaše sve ovo vrijeme.
 
Mala prodavnica na kraju glavne ulice bila je uvijek dobro popunjena raznolikom robom. Bilo je to mjesto susreta sušenog bakalara i zrelog nara. Mjesto susreta riže duguljastog zrna i čuvenih Francuskih vina.
Bilo je to mjesto susreta.
Neobičnih susreta.

Kao i mnogo puta do sad susretao sam razne ljude. Mnoge od njih sam upoznavao, neke i ne. Neke sam zapamtio, a opet neki su mene zaboravili.
Čudni su ti susreti.
Šta je to što dovede dva bića u tačku susreta, razdvoji? Šta je to što ih odvede na suprotne kolosijeke?

Jednog gospodina sam uočio baš nekako pred Vaskršnje praznike. Neupadljiv, stariji čovjek sa kratkom i urednom bradom prijatnog glasa stajao je ispred mene.
„Izvolite gospodine.“-ljubazna prodavačica je pitala.
„Želio bih kokosov orah.“-narudžba je bila kratka.
„Da li Vam se jučerašnji dopao?“-prijatna prodavačica ga upita.
„Ne znam. Provjeriću, pa ću Vam javiti.“-nimalo zbunjenim i prijatnim glasom odgovori prodavačici.
Na licu prodavačice odmah sam uočio zbunjenost.
„Svakako, svakako gospodine.“-vraćala mu je ostatak novca.
Nekako mi je njegov odgovor probudio znatiželju.

Sretao sam ga gotovo svakodnevno. Nekad u prodavnici, nekad na ulici.
Kokosov orah bio je neizbježan artikl u njegovim rukama.
Jednom prilikom sam upitao prodavačicu kad je prodavnica bila prazna.
„Gospodin, ne znam mu ime. Da li on svakodnevno kupuje kokosov orah?“
„Da svaki dan. Njih nabavljam najviše zbog njega. Njegovog prijatnog i toplog glasa. U njegovim očima svaki put uočim radost kad kupuje kokosov orah.“-vraćajući mi ostatak novca.
„Čini mi se da je mnogo svijeta prošao.“-prodavačica je bila više nego inspirisana nepoznatim čovjekom.
„Kako se zove?“-kopkalo me je.
„Ne bih Vam znala reći.“-ništa više nije mogla da mi kaže.
Neznanog gospodina sretao sam svakodnevno.

„Čovjek sa kokosovim orahom“-zvao sam onako za sebe neznanca prijatnog glasa, blagih očiju i uglađenih manira.
Trajalo je to nekih godinu dana.
Pomama za kupovinom Vaskršnjih ukrasa, boja za jaja i naljepnice bile je u jeku.
Gospodin neznanac opet je izabrao kokosov orah.
Nekako u isto vrijeme izašli smo iz prodavnice na kraju ulice koja je brojala ravno tristasedamdesetdva koraka.
Išao je pored mene.
Kopkalo me je.
Nisam izdržao toga toplog aprilskog dana. Morao sam ga pitati.

„Kokosov orah?“-kratko ga upitah.
„Svaki dan donese mi nešto novo. Neizvjesnost“-bio je kratak.
„Ali svaki dan. Kako Vam ne dosadi.“-malo ohrabren njegovom spremnošću za komunikacijom nasatvio sam s pitanjima.
„Kao što već rekoh. Uvijek me iznova iznenadi. Priredi mi neko ugodno iznenađenje koje sebi ne bih tako umio da priredim.“-bio je zagonetan.
„Koje vražje iznenađenje.“-mislio sam za sebe.
„Danas ste kupili piletinu. Da li joj se radujete ako znate šta Vas čeka za ručak.“-upita me neznanac.
„Ne znam. Navika. Mora se nešto jesti.“-odgovorih.

„Da li Vam je danas po volji piletina?“-pokušavao je pitanjem da me navede na odgovor.
„Kažem da ne znam. Nije mi ništa drugo palo na pamet. Čak šta više nisam baš nešto za piletinu danas.“-odgovorih mu.
„Da li je Vama po volji danas koksov orah, gospodine. Izvinite ne znam Vam ime.“-nastavio sam.
„Valerij Ivanovič. Naravno da mi nije po volji. Da se mijenjamo.“-pruži mi kokosov orah.
„Boris Petrov. Mijenjajmo se.“-prihvatih kokosov orah u zamjenu za piletinu.
„Eto vidiš. Kokosov orah me prijatno iznenadio. Nisam se nadao piletini. Uopšte nisam ni mislio o njoj, a eto imaću sjajan ručak.“-vidno zadovoljan osmjeh nije silazio sa lica Valija Ivanoviča.

Nasmijao sam se njegovoj dosjetljivosti. Pa on je svakodnevno mijenjao kokosov orah za nešto drugo.
Za nešto uvijek drugo.
Jednostavno čovjek nije mnogo želio da izmišlja svaki dan šta bi jeo. Prepustio se čarima kokosova oraha.

Slijedećeg dana i par narednih dana kupovao sam kokosove orahe. Ogadili su mi se.
A onda. Onda me je krenulo.

Bio sam na baletu. Jeo sam domaći sir. Probao škampe i kavijar. Postao član udruženja vinara i fudbalskih sudija. Jednom sam za kokosov orah dobio povratnu avionsku kartu za Pariz.
Za Valerija sam čuo da je negdje u Švedskoj ili nekoj drugoj Skandinavskoj zemlji.
Grad svjetlosti izgledao je zaista fantastično dok se avion spremao da sleti.
Osim avionske karte i kokosovog oraha nisam imao ništa od ličnih stvari kod sebe.

Pozdravlja Vas mandrak72, počasni član udruženja degustatora svih vrsta sireva za regiju Jugoistočne Evrope i Kavkaza.
 
Vjerujem da je svako od Vas bar jednom u životu poželio krila. Iz različitih razloga. Vjerujem da je to bilo više puta, ali i jednom je dovoljno.

Vjerovao je i Ikar a da sam nije znao razmjere svoga sna.

Danas sam bio na sankanju sa svojom kćeri i klinjom malo starijim od moje kćeri.

Kad se vratim dobrih komad godina unazad u djetinjstvo kad smo sanjivi i bunovni skakali u toplim pidžamama na prozor na vijest da vani zabijelilo, da je pao snijeg. U vremena kad je zajednička igra, snijeg  i sanke bila njjači adut zimskog raspusta. Šta je više trebalo da raspali našu maštu i naš let.

Krila mladosti neumorno su tražila veće i više vrhove odakle bi se strmoglavim brzinama spuštali na sankama jednostavne izvedbe bez imalo memorije i dovoljno tvrde (hard) staze. Obične metalne ili drvene sanke su u meni proizvele više lijepih osjećaja od bilo koje moguće dosad napravljene memorije.

Imali smo krila da poletimo iz ničega. Nije trebala gotovo niakva materijalna baza. Rješenja bi bila brza, jednostavna i učinkovita. Grleni smijeh, vriska, promrzli prsti i uši pune snijega. Poneka grudva upućena u pravcu neke naše simpatije bili su krila kojima smo noćima u snu bili gdje za kratka dana ne bi stigli.

Danas na sankanju vratio sam komad ledenog doba kojeg sam nosio u sebi sve one godine dok su moje sanke mirovale i čekale da mi porastu krila. Na ternutak sam pomislio da mi krila nikad neće izrasti. Da ću ostati prizemljen u podnožju Anda s pogledom na snježne vrhove u hladna i maglovita praskozorja.

Danas kad sam moju kćer gledao kako trči, zapinje i pada u snijeg osjetio sam blago peckanje u predjelu ramena i ključne kosti. Upravo smijeh i vriska, snijeg na kapi i mokrim rukavicama, čizme otvoriše stare rane koje su nekim čudom naglo počele zarastati.

Kad smo jai supruga dugo iščekivali našu prvu radsot, nismo posustajali na preprekama snježnih vrhova, hladnih glečara koji su trebali da ugase našu nadu, I nisu je ugasili. Prkos, inat rasplamsao je jednu vatru.

Vatra je igrala pred mojim očima, trčala. Baš kao i ja. Mada ne onako dječački sirovo i odvažno kao ja, već nekako nježno i damski.

Moje prvo krilo zalepršalo je snažno i jako. Ponijelo me u vrhove koje nisam dostigao, a želio sam. Stiglo je i moje drugo krilo.

Mlađe, nejako, ali posbno snažno. Sićušno i snažno. Raste i daje novi zamah mome letu.

Sad imam sve mogućnosti da poletim, da vidim iz jedne perspektive za koju dosad nisam znao.

Vratiše mi krila zaboravljenu sreću prvog snijega, vratiše mi zamah koji sam izgubio pod padinom u smetovima. Trčao sam uz brijeg, veselio se kao da nikad nisam odlazio sa mjesta. Djetinjstvo se probudilo u meni. Snažnije nego ikad.

Uživao sam gledajući kako nesigurni koraci vuku sanke uz padinu, kako posrću i ne odustaju. Za još jedan spust. Za još jedan osmjeh.

Ko može to da oduzme.

Ne dam krila da miruju. Neka lete. Vrijeme im je sad. Najbolji su vjetrovi upravo sada za sva ona putovanja kad u koferu ponesu ono najnužnije i kad jedno mjesto ostane za sve one mirise, snove. Smijeh i promrzle prste. U nekoj hladnoj noći s pogledom u daleke Ande. Kad im zatreba sva ona snaga za let.

Danas sam letio.

I kad noć padne na krovove i zadnji pogasi se dim, na krilima sna poželiću da ove momente života memorišem u jednu posebnu memoriju od koje ću imati pasword ja i moja mala garava. Da nas griju kad se hladnoća sna useli na naše lice.

Ne dam osmjeh da ozebe.

Želim i Vama krila da izrastu u velika i snažna da se odupru svakoj buri, nevolji.

Isto bih to poželio svima onima kojima priroda na neki način stvara prepreku. Da im da snagu da pređu glečer, hladne glave i vrela srca. Da ih počne peckati oko ramena i ključne kosti.

Za moje prijatelje J.i M. Za njihova krila.

Pozdravlja Vas mandrak72 avijatičar na krilima mladosti.
 
Neke se stvari jednostavno dese. O njima niti sanjamo niti mislimo, pa jednostavno se dogode kao da je sve to normalno.
Svrbio me je lijevi dlan.
„Biće neke love.“-pomislih.

Češao sam dlan. Zadovoljan osmijeh nije silazio s lica. Potrajalo je to neko vrijeme. Planirao sam.
„Kupiću pantalone, biber u zrnu i Štarkovu čokoladu sa keksom.“-premotavao sam spisak želja.
„Kupiću, kupiću kanticu miješane marmelade, celofan, vinobran i ksilofon......“-nekih sat i pol nabrajao sam šta ću sve kupiti i stalno sam češao dlan.
„Baš me je krenulo.“-pomislih.
Pogled bacih na dlan. Mjesto uboda komarca proširilo se poput Bilećkog jezera nakon kiše. Najveća ikad viđena oteklina od komarca. Pokazao sam to ženi, majci i djeci. Nazvao sam i kumove i samo bližu rodbinu do četvrtog koljena.
Zaboravio sam sve maloprijašnje planove.
„Ipak ovo mora biti nekakav znak.“-tješio sam se pogledom na ruku oteklu kao krofnu.

Zazvonio je telefon.
„Ovdje Vladimir. Želim da se vidimo.“-ledeni glas poput mlijeka iz frižidera ispunio je sve one male rupice na slušalici.
„Naravno, ali gdje?“-nisam baš bio siguran s kim razgovaram.
„Putin je. Dođi kod mene u Soči. Imaš auto na raspolaganju.“-bio je kratko jasan.
Izvirio sam kroz prozor na vanjskim vratima i pred kućom ugledao novi model lade. Ustvari ugledao sam postojeći model lade sa full opremom, bez kože.
„Krećem odmah.“-brže bolje spustih slušalicu.
Za petnaestak minuta lada je već jezdila drumom.
Pošao sam na put prema Rusiji.

„Oduvijek sam sanjao ovakvu pustolovinu.“-obradovah se i u isto vrijeme zamislih.
„Pa nemam novca niti dokumenata za toliki put.“-pomislih.
„Ma ništa samo ću im reći da idem do Putina.“-osmijeh koji se prostirao sa jedne strane lica, ispod nosa i tankih brkova pa sve do druge strane lice vratio mi je samopouzdanje.
Kad je već sve tako bilo iznenada odlučih da idem preko Jajca i Bileće.

Kao što stara latinska poslovica kaže „A bez jajca ni kolača nema“ obradovah se ideji da baš krenem preko Jajca.
Simbolika Jajca potvrđivala je moju odluku.
Sve je u mom životu išlo preko Jajca. Rođen sam u državi kojoj su temelji udareni u Jajcu. Dobre torte su se pravile sa mnogo jajca. Jajce je bilo Titovo, samo nije bilo zgodno da se tako kaže. Oslobađao sam Jajce. Jedan rođak je operisao bruh tu negdje oko jajca. Ukratko sve je nekako bilo povezano s jajcem.

Dok sam prolazio Prijedor preda mnom se ukazala Kozara. Prelijepa planina protezala se kao nakon dobrog sna. Bila je to jedna dobra planina. Poštena i hrabra.
Policajac sa lizaljkom mahao je izdaleka. Sjetih se filma Kozare i čuvene prijetnje „Drž se žuti.“.

Držao se on baš negdje u predjelu gdje su udareni temelji države. Dugo je dugo udarao temelje bivše nam države prije nego me upita.
„Kud si pošo.“-vrtio je lizaljku na kojoj je pisaloStop.
„U Rusiju. Kod Putina.“-iskezih mu se u lice.
„A, jel ti to mene zajebavaš?“-ozbiljnim tonom mi se obrati organ na putu.
„Ne zajebavam. Nisam ja balavac. Idem preko Jajca, Bileće i Nikšića pa na Šabac. I onda pravac majčica Rusija.“-potanko mu objasnih.
Objašnjenje je bilo toliko tanko da ga on nije mogao ni da vidi, a kamoli da shvati. Još tanje i od nožica balerine iz HNK koja nije znala šta je rahatluk(eh Žizela) , a eto gle čuda nije se zvala Tanja.
„Dobro razumijem, pravac Jajce, Bileća, ali zašto baš Nikšić i Šabac.“-češkao se lizaljkom iza vrata.
„Pa zbog Nikšićkog piva i Šabačkog kajmaka.“-odvalih u trenu.
„Aha. Onda ništa. Sretan ti put. Znaš da nisam sad u smjeni pošao bih s tobom. Učio sam Ruski jezik od petog do osmog razreda. Zaista bi bilo sjajno.“-gotovo žalosnim glasom mi iznese svoju želju.
„Ma ne beri brigu. Drugi put.“-ubacio sam u pravu, a  zatim i u sve ostale brzine redom.
Bilo ih je samo pet.

Nastavio sam dalje. Banja Luka mi je hitala u susret. Zastao sam na Prijedorskoj petlji. Gledao sam na putokaze. Nije bilo oznake koju sam tražio.
„Pitaću nekoga usput.“-pomislih kako sam jako dosjetljiv i da neće biti nikakvih problema na putu.
„Ehej. Može li jedno pitanje.“-zaustavih neznanca.
„Kako da stignem do Moskve?“-odmah sam vidio da sam pronašao znalca.
„Vozi samo pravo preko Vrbasa i pravac ludnica.“-čovjek me je dobro zagledao par trenutaka.
„Hvala drugar.“-nastavio sam vožnju pravo preko Vrbasa.
Prešao sam Vrbas i opet sam zaustavio prolaznika na trotoaru.
„Kako da stignem do ludnice?“-upitah.
„Lako. Samo skreneš.“-gledao me je bijelo kao u maglu na utakmici Zvezda Milan u Beogradu kad je Savičević dao gol.
I skrenuo sam.
„Dejo majstore.“-bodrio sam samoga sebe.
Sve je išlo kao podmazano.

Kanjon Vrbasa negostoljubljivo me je gledao.
Zastao sam na jednoj autobuskoj stanici. Bilo je nekoliko putnika.
„Idem za Moskvu. Ide li neko sa mnom.“-bilo mi je potrebno društvo.
„Budi bog stobom mladiću.“-jedan stariji gospodin se prekrsti.
„Nisam ja Mladić. Ja sam mandrak72 i nisam na listi Haških optuženika. Nalazim se samo na spisku dužnika kod Dare u trgovini i kod Mirka u prodavnici elektromaterijala. Nisam čak ni na širem spisku selektora Antića.“-pojašanjavao sam svoj status.
„Jesi li ti malo off line?“-dodade jedan informatičar sa velikom čibuljicom na sred čela.
„Bio sam na dial up-u, sad sam na ADSL-u.“-dodadoh.
„Manijače. Narkomane.“-jedna me je bakica tako oplela cegerom u kojemu su se nalazila domaća jaja zamotana u stari novinski papir ili papir od vreće brašna da sam momentalo krenuo.
„Opet jajca. Previše je neke simbolike“-pomislih dok sam jurio prema Jajcu.

Stigao sam. Sad ne znam šta je pravilnije da kažem.
„Do Jajca, ili u Jajce.“-lomio sam se.
Riješio sam da nazovem Putina.
Nije mi se javljao. Ili je bio odsutan, ili mu je prazna baterija.
Prišao sam radnici na šalteru i zatražio imenik ili da mi kaže broj Medvedeva.
Slegnula je ramenima.
„Pokušajte u muzeju AVNOJ-a. Vjerujem da tamo znaju direktni broj.“-bila je sve ljubaznija prema meni.
Bez riječi sam se uputio tamo.

„Izvolite druže mandrače72. Dugo Vas nije bilo. Čuo si za Starog.“-na vratima me je sa stisnutom pesnicom na čelu sačekao drug Crni.
„Čuo sam. Svi ćemo mi tamo.“-rekoh mu.
„Jel u kuću cvijeća?“-zabezeknuto me upita drug Crni.
„Ja sam već bio tamo.“-rekoh mu.
„Šta kaže drug Stari na sve ovo?“-upita me gledajući u mene kao u šesto ili čak sedmo svjestko čudo.
„Ništa moj druže Crni. Jel imaš vezu sa Moskvom?“-rekoh mu konačno razlog svoje posjete.
„Nemamo od 48-e.“-tužno mi reče.
„Ništa onda moram dalje.“-pozdravih se sa drugom Crnim.
„Bože dok gledam druga Crnog na um mi pade Putin. Onako plav. U stvari žut. Kao što bi moja baba rekla za neki kolač tj. koru za tortu ili kako bi ona rekla patišpanj. Ne može on biti tako žut od samo dvoje jaja. Od čega je sazdan taj veliki čovjek onako plav, ustvari više žut. Nije on mogao ispasti onako plav, ustvari žut od samo dvoje jaja.“-pomislio sam.
„Šta će biti s Prozorom?“-upita me Crni na odlasku.
Podigao sam pogled na oronulu zgradu i prozore na njima.
„Prozor bi mogao pasti.“-rekoh mu.
„Hvala partiji što mi te je poslala.“-s vidnim olakšanjem otpuhnu drug Crni.
Jajce mi je bilo iza leđa. U nekim drugim prilikama okrenuo bih leđa zidu u takvim situacijama.

Osjećao sam se. Bio sam na Titovim stazama revolucije nakon toliko godina.
Znak pored puta upozoravao me je da stižem prema Prozoru.
Poslušao sam savjet Bijelog Dugmeta da se ne naginjem kroz prozor, ali se nisam mogao oteti utisku koliko je Prozor pao duboko. Gledao sam u kotlinu prema Prozoru kroz prozor.
„Druže Stari Prozor je pao na dno. Kotline.“-sumirao sam utiske dok sam jezdio prema Jablanici.

Jezdio sam i prema Mostaru.
„Pošto smokve.“-upitah prodavca pored puta.
„Dvije i po marke kila. Izvinite koliko ima sati?“-upita me prodavac.
„Neću da ti kažem. Ako ti kažem koliko je sati. Ti ćeš onda da me pitaš odakle sam i gdje putujem, a ja ću ti reći i još mnogo toga, a ti ćeš onda da mi se žališ kako nigdje ne radiš od kako je tvornica Soko uništena, kako su te djeca zanemarila, a onda ću ti ja opet reći kako sam posadio neke kruške, ali se stalno suše izgleda baš zbog slabog odnosa prema njima, a ti ćeš onda da me pitaš koliko imam djece, ja ću ti pak reći dvoje nakon čega ću te upitati za koga navijaš, a ti ćeš da mi kažeš da ti je najomiljeniji klub Velež i da nema više takvih igrača kao što je bio Sead Kajtaz i Semir Tuce i ja se naravno složim sa tobom, ali ti se ne bi složio sa mnom kad bih rekao da je Zvezda najbolji klub i onda bi ti pao mrak na oči i  podigao cijenu smokava koje onda ne bi bile dvije i po marke već deset koliko ima i na mom časovniku koji se zove Raketa i koji je djelo čuvenih Ruskih majstora  tačnog vremena. Znaš bojim se da bi se raspričao, a ja pak žurim prema Bileći.“-bio sam kratko jasan.

Uz put sam jeo smokve nakon dugo dugo vremena. Jeo sam ih nekih sat vremena neprekidno.
U Bileću sam stigao u suton. Prazne ulice ovog malog i lijepog Hercegovačkog grada jasno su upućivale da se nešto dešava krupno u Bileći. I bilo je.
Bilećko posijelo na malom gradskom stadionu okupilo je mnoštvo svijeta.
Ušao sam i sam na tribine.

Bilo je guslara. Odmah sam se sjetio svojih guslarskih početaka (post Put Svile) i neslavnog završetka moje karijere.
Voditelj je najavio velikog gosta nekog frulaša Dragutina. Prezimena se ne sjećam
„Dobro ti veče Bilećo“-pozdravio je publiku omaleni i mnogo obli frulaš koji je umio da svira gotovo na svim duvaćim instrumentima i na mnogim odjednom istovremeno na usta, nos.. Za ostale organe odakle se mogao puštati dovoljan protok zraka nisam siguran, ali ne bi me čudilo a još manje obradovalo da je sjeo na trubu il sakskofon.
„Dobrooo večeee Dragutineeee!“-odjekivali su glasovi djece koja su se nestrpljivo vrzmala po terenu.
Popio sam jedno Nikšićko pivo u limenci da se osvježim.

„Sred pušaka, bajoneta...“-strujalo je kroz moju glavu.
Neki udaljeni pucnji i plotuni odjekivali su u podsvijesti dok sam se ugodno namještao.

Osjećao sam svu onu radost stvaranja države. Kao kokoš kad se sprema da snese jaje, gnijezdio sam se na tribinama. Plotuni i pucnji su i dalje odjekivali.
Osjećao sam neprekidno napinjanje u stomaku. I nakon toga kao kad kokoš snese jaje osjećao sam neku relaksaciju i olakašanje.
„Velika je sreća za kokoš kad snese jaje. Valjda su to slične onim mukama stvaranja države. Drug Stari je nosio jaja. Velika jaja. Valjda zbog toga da se udare temelji bivše nam države. Da bi se dobila onakva država bilo je potrebno mnogo više od dva jaja“-mislio sam u sebi.
„Konjino matora oćeš li ti da prestaneš da prdiš oli ću te raspizditi po toj šunjci. Avetinjo oćeš li da nas potruješ“-neki brka me je drmusao kao vreću krompira
Zbunjeno sam gledao čas u njega, čas u znatiželjne poglede koji su posmatrali nastalu situaciju.

Bio sam svjestan sve težine stvaranja države. Obično vizionare niko ozbiljno ne razumije.
Smokve su proradile u kombinaciji sa pivom.
Odložio sam put u Moskvu. Ispriječile su se smokve i pivo. Sladak život ne ide pod ruku sa iskrenim vizionarima.

Putin se složio. Rekao je da će umjesto našeg susreta u Sočiju poslati protestnu notu Ukrajini, priznati nezavisnost Abhaziji i južnoj Osetiji, kupiti ladu Nivu, uzjahati konja i golim rukama savladati medvjeda.
„Jel Medvedeva?“-upitah.
„Ne njega nego međeda, međeda moj mandrače72. Čućemo se kasnije.“-pozdravio me je preko telefona.
Abhaziju i Južnu Osetiju pored  Rusije, priznala je Nikaragva i naravno Ugo Čaves iz Venecuele. Putin je kupio novu ladu Nivu, a sa Ukrajinom je dogovorio sve oko plina. Ne znam sad za medvjeda i konja ali meni je stvaranja države preko glave.

Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo i konspirativno.