Deseto selo napuštali su i posljednji uzvanici. Za njima se povlačila noć koja je ostavila traga na umornom mandraku72.
Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.
„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća.
Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište.
„Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.
Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret.
Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući.
Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice.
Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale.
„Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.
Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina.
Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata.
Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.
„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali.
„Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu.
„Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac.
„Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina.
„Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima.
„Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo.
Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.
Pogledom sam prelazio preko dvorišta.
Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca.
Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira.
Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.
„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost.
„Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka.
„Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.
Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše.
Bio je to Petar. Išao je prema nama.
Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.
„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara.
Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali.
A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba.
„Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.
Bilo je vrijeme da se pođe na tavan.
Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac.
Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e.
Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.
„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima.
Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.
Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug.
Protrljao sam oči. Opet je bio tu.
Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka.
„Dok je Svodne i Ahmetovaca
Nećeš mala ljubit balavaca...........“
I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom.
Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.
Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća.
Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.
Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na njega još jednom.
Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.
Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.
„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.
„Da.“-potvrdih.
Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i krug.
Tek da se nešto važno ne zaboravi.
Vjera, ljubav i život.
Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz tavane Desetog sela.
Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.
„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća.
Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište.
„Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.
Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret.
Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući.
Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice.
Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale.
„Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.
Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina.
Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata.
Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.
„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali.
„Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu.
„Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac.
„Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina.
„Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima.
„Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo.
Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.
Pogledom sam prelazio preko dvorišta.
Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca.
Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira.
Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.
„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost.
„Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka.
„Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.
Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše.
Bio je to Petar. Išao je prema nama.
Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.
„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara.
Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali.
A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba.
„Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.
Bilo je vrijeme da se pođe na tavan.
Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac.
Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e.
Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.
„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima.
Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.
Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug.
Protrljao sam oči. Opet je bio tu.
Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka.
„Dok je Svodne i Ahmetovaca
Nećeš mala ljubit balavaca...........“
I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom.
Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.
Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća.
Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.
Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na njega još jednom.
Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.
Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.
„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.
„Da.“-potvrdih.
Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i krug.
Tek da se nešto važno ne zaboravi.
Vjera, ljubav i život.
Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz tavane Desetog sela.
RSS Feed