Čovjek sa maslinom u očima

„Ujutro se javi kod gospodina Koste.“-reče mi saradnik iz projektnog biroa.
„Važi. Nego reci mi jel Kosta tebi malo neobičan?“-upitah Milana.
„Ne znam. Valjda. Svi smo mi čudni na svoj način.“-Milan slegnu ramenima i izađe iz kancelarije.

Radio sam u malom riječnom brodogradilištu nekih dvije godine, ali Kostu kako su ga svi zvali nisam nikad upoznao. Sticajem svih okolnosti, na momente se činilo da neke čudne sile odlažu naš susret.
O njemu sam čuo mnogo različitih priča. Ponekih mogućih. Nekih kontradiktornih, ali nisam bio siguran niti u jednu od njih. Samo u jedno sam bio siguran.
Kosta je bio jedan stvarno neobičan čovjek.

Prišao sam prozoru kancelarije koji je pružao pogled na veliko dvorište i restoran. Malo dalje bilo je pristanište i dok odakle bismo brodove ispraćali u svijet.
Primjetio sam Kostu.

Obilazio je novi brod koji se privodio kraju. Zastajkivao bi kod radnika i nešto malo razgovarao. Vidjelo se po njegovom pravcu hoda da ide prema pramcu broda.
Nakon što je stigao do pramca broda pogledao je na džepni sat koji je izvukao iz unutrašnjeg džepa kaputa. Za trenutak zastade. Vrati sat sa lančićem u džep i pogleda na nebo.
Kao po dogovoru na nebu se pojavi jato ptica selica. Pravilno raspoređenih u obliku strijele.
Kosta nije skidao pogled sa njih. I kad su nestale sa horizonta još dugo je gledao prema jugu za njima. Stajao je tako neko vrijeme kao da očekuje nešto. Zatim je nekako tužno oborio glavu i vratio se istim putem i sišao s broda.

Pričalo se o njemu da je došao odnekud s juga. Iz Grčke ili Kipra za jednom mladom djevojkom ravno prije trideset godina. Da se ta ista djevojka udala za drugog, a da on još uvijek čeka na nju.
Pričalo se da je došao ovdje zbog nekih ličnih problema koje je ostavio dolje na jugu. Bilo je tu još mnogo priča.

Negdje pred kraj radnog vremena opet sam pogledao kroz prozor. Opet je stajao na pramcu broda. Pogledao je na časovnik. Vratio ga u džep i pogledao na nebo odakle se opet pojavilo jato ptica selica. Ovaj put sam se i ja zagledao u njih. Činilo mi se da su neke velike ptice. Nisam bio siguran, ali mislim da su to bili ždralovi. Gledao je za nima neko vrijeme i ponovo je sišao sa broda i krenuo prema objektu.
Na putu do kuće razmišljao sam o Kosti ili kako se već tačno zove.
„Šta ga je i dalje vezivalo za ovaj sumorni kraj jednog čovjeka vrele krvi sa juga.“-nametala mi se dilema.

Ujutro sam bio na poslu na vrijeme. Nekakva neobična trema pojavila se kod mene prije susreta sa Kostom.
Pokucao sam na vrata njegove kancelarije. Niko se nije javljao.
„Da nije zaboravio na sastanak. Možda nije došao na posao.“-vrzmalo mi se po glavi.
Nakon nekoliko kucanja pokucao sam na vrata susjedne kancelarije.
„Dobro jutro. Trebao sam do Koste. Nije u kancelariji. Znate li gdje bi ga mogao naći.“-upitah.
„A gdje bi bio. Eno ga na brodu.“-glavom mi pokaza kroz prozor Vera iz kadrosvke službe.
„Hvala.“-pozdravio sam ih i krenuo napolje prema brodu.

Jesen je uveliko bojila prirodu. Bezbojna ravnica postajala je još sumornija. Vagoni guste magle plovili su niz rijeku.
Stigao sam nadomak Koste u trenutku kad je već vraćao sat u džep.
„Magla nikako nije saveznik za putnike.“-reče Kosta i okrenu se prema meni.
Njegove oči bile su posebno upečatljive. Njihova boja. Maslinasto zelena.
Totalno su me zbunile.
Kosta mi priđe i pruži ruku.

„Ja sam Kostas. A ti mora da si Đorđe. Drago mi je.“-reče mi i jako mi stisnu ruku.
„Da u pravu ste. I meni je drago. Rekli su mi da Vam se javim.“-malo sam se povratio od nekog šoka.
„Naravno o poslu ćemo u kancelariji.“-reče mi i potapša me po ramenu.
Išao je preda mnom. Njegova mršava ramena klatila su se jednakim ritmom dok smo silazili s broda.

„Vidim često ste na brodu. Volite brodove.“-upitah ga.
„U neku ruku da. Moglo bi se reći.“reče mi nimalo izenađen pitanjem.
„Jeste li ikada putovali brodom.“-upita me Kosta.
„Ma ne. Nisam. Znam sve o njima, ali nisam putovao nikad.“-rekoh mu.
„Onda bi se moglo reći da o brodovima znate sve i ništa.“-okrenu se prema meni i nasmija se.
„Nemojte se ljutiti. Brodovi su kao i ljudi. Svojeglavi. Svojsteni. Svi imaju iste dijelove, namjenu, iste motore, ali nisu opet isti. Ne možeš reći da ih sve poznaješ.“-nastavi hodati.
„Gospodine Kostas, a kako to da ste stigli do naše luke?“-kao zapeta puška ispalih pitanje nesvjestan koliko može da pogodi i rani.
„Mislio sam da poznajem brodove. Bio sam mlad. Dobar vjetar i puna jedra činili su da svaku luku zovem svojom. Tako je bilo i sa ovom lukom.“-reče mi Kostas.
„Da li ste nekad poželjeli da se ukrcate na neki od brodova koji su kroz ovu luku prošli.“-uptah ga.
„Pravom mornaru nije svaki brod po ukusu i mjeri. Ja još uvijek čekam pravi brod za mene.“-odgovori mi Kostas.
„A ptice?“-pitanje na koje se trže.

Kostas zastade. Okrenu se prema meni.
„One poznaju vrijeme za razliku od nas. Mi imamo satove i izgubili smo kompas.“-reče mi Kostas.
Ubrzo smo stigli do kancelarije gdje smo nastavili razgovor.

„Moj je sat stao prije trideset godina.“-izvadi džepni sat i pruži mi ga.
„Nisam imao smjelosti da ga popravim na vrijeme. Zakasnio sam.“-njegove maslinasto zelene oči zasjajiše neobičnim sjajem.
Sat sam stavio na uho. Nije radio.
„Slobodno ga otvori.“-Kosta mi predloži.
Veliki srebrni časovnik sa poklopcem sam otvorio. Kazaljke su stajale na mjestu prema njegovim riječima trideset godina.
Pogledao sam na poklopac. Na njemu je bila slika dvoje mladih i zaljubljenih.

„Pretpostavljam da ste ovo Vi. Ko je mlada dama, ako smijem da pitam.“-nastavih razgovor sa njim.
„Dobar vjetar. Koji me je doveo ovamo. Dobar vjetar koji je još nekom jedra ispunio i nestao.“-reče mi tihim glasom.
„Računaš da će se vratiti. Ovdje.“-nastavih dalji razgovor sa njim.
„Računam samo vrijeme od odlaska ptica selica na jug do njihova povrataka. Sve ostalo je zatišje pred buru.“-ustade uze sat od mene, stade pored prozora i otvori sat.
„Ptice selice se uvijek vraćaju. I to me raduje i rastužuje.“-vrati sat u unutrašnji džep kaputa i ponovo sjede.
„Još neko sam vrijeme ovdje u luci. Imam nalog po kome moram nekog da pripremim za ovo radno mjesto. Ti si taj.“-reče mi.
„A brod.“-pomislih na brod kome je on bio nadzorni organ.
„Brod je po mojoj mjeri.“-nasmija se Kosta.

Narednih mjeseci svakodnevno smo sarađivali. Nisam ga pitao za Dobar vjetar. Nije o njemu ni govorio. Zajedno smo izlazili na pramac broda.
Stiglo je i proljeće. Radovi na brodu privodili su se kraju.
„Pogledaj.“-reče mi Kosta vraćajući sat u džep i pokazujući na jata ptica selica.
U njegovu pogledu osjetio sam tugu. Jata ptica su gotovo svakodnevno promicala. Činilo se da svoje vrijeme ravna prema njima. Jako je to dobro radio.
Jednog narednog dana priđe mi Kosta. Iz džepa izvadi svoj sat i pruži ga meni.

„Uzmi sat. Za tebe je.“-u njegovim očima zablistala je suza.
„Svaki dobar mornar mora znati kad je vrijeme da isplovi. Idem sutra.“-reče mi Kosta i još jednom pogleda u nebo.
„A Dobar vjetar. Šta je snjim.“-upitah ga.
Želio sam da znam.
„Bilo je naivno od mene vjerovati da se vjetar može ukrotiti. Vjetru je mejsto na pučini.“-reče mi Kosta na rastanku.

Sutradan je već bio na brodu kad sam došao na posao. Imao je samo jedan kofer pored sebe. Nije drugima pričao da odlazi. Stajalo nas je tek nekolicina na doku dok se brod gubio niz veliku rijeku.

Sat nisam popravljao. Ravnao sam se prema pticama. Kad bih otvorio časovnik miris maslina i toplog juga ispunio bi mi nozdrve.
Čovjek sa juga dobro je to znao.

Pozdravlja vas mandrak72, mornar s dobrim vjetrom u grudima.