Brod u žitu

Milovana sam upoznao prije dvadeset i neku godinu na jednom vašaru s početka jeseni u malom selu sa jednom prodavnicom, crkvom, berberinom i dvadesetak nagusto ušorenih kuća.

Na vašaru je bilo mnogo svijeta. Potomci starijih mještana čekali su taj dan za povratak u zavičaj i za susrete sa poznanicima s kojim bi zametali razgovore, započinjali stare zađevice i obnavljali stare doživljaje.
Milovana sam spazio pored štanda na kojem su se prodavale razne sitnice. Izbor sitnica bio je toliko širok da jenostavno nisam znao pravu namjenu polovine artikala. Neki od njih bili su kompletni, dočim drugi bi bili nekompletni, polomljeni ili isluženi.
Razgledao sam stvari nesložene i razbacane. Pogledom sam lutao bez ikakvog cilja. Privukla me galama, mnoštvo predmeta neobičnog izgleda i nepoznate namjene na jednom štandu.

„Koliko stoji brodsko kormilo?“-čovjek do mene upita prodavca.
Kormilo nisam ni primjetio do toga momenta.
„Otkud kormilo na vašaru u selu koji osim jednog većeg potoka nema nadaleko pristojnijeg vodotoka.“-pomislio sam.
Čovjek pored mene u rukama je okretao kormilo. Uopšte nije gledao u njega već je nekako iskusnim i rutiniranim pokretima plovio.
Njegov pogled nisu mogli zaustaviti niti krov omalene crkve , niti golema lipa čija krošnja je dominirala urednim dvorištem stare crkve.

„Vi ste mornar?“-upitah ga.
„Na neki način da.“-nije spušta pogled koji je već bio negdje oko rta Dobre nade ili možda negdje dalje.
Pogledao sam u kormilo u njegovim rukama. Čvrsto je držao pravac. Ni blagi povjetarac koji je milovao njegovu kovrdžavu kosu nije ga mogao skrenuti  kursa.
Pogledao sam još jednom u kormilo. Bilo je sjajno i izlizano. Jedna od držaljki na njemu bila je polomljena. Ostalo ih je još sedam.

Zastao sam na trenutak. Usmjerio sam pogled preko krova crkve i velike krošnje od lipe. Stajao sam nekoliko trenutaka, posmatrao oblake i onda zaklopio oči. Slika oblaka nastavila je put ispod mojih očnih kapaka.
Vjetar je donosio dotad meni neke nepoznate zvukove. Miris nekih nepoznatih destinacija ispunjavao je sva moja čula. Trgnuh se.
Čovjek pored mene je držao kormilo i gledao u mene.
„Koliko daleko si bio?“-pitao je.
„Ne znam, ali sam siguran da sam krov od crkve prešao.“-nasmijah se prema njemu.
Njegov sanjalački pogled se razvedri i ponovo stade da premjerava kormilo.
„Vidiš kolika je ravnica oko nas. Ne vidi se kraja. Ali vidjeti preko krova crkve dugo mi je bila najveća prepreka. Sad više nije. Prebrodio sam je. Najteže mi je bilo isploviti. Sad idem dalje.“-ostavio je prodavcu novca po svojoj volji. Prodavac se nije cjenjkao. Nije tražio novac. Trampio je stvari neke nama neupotrebljive sitnice. Neko bi mu ostavio i novac, ali njega to baš nije veselilo.

Ostao sam kod rodbine na prenoćištu. Tražio sam neke izgubljene niti.
Ujutru rano otišao sam kod berberina. Brijao je jednog starijeg čovjeka. Radnja je bila mala. Tek berberska stolica, iskrzano, ali čisto ogledalo i dvije stolice za mušterije. Slika Gole Maje na zidu.
Uokviren novinski članak sa naslovom „Najbrže makaze regiona“ sa slikom nekog mladog čovjeka uredno začešljanog sa makazama i češljem u ruci.
Pogledao sam na berberina.

Bio je začešljan. Nije mnogo brzo žurio. Pričao je sa mušterijom.
Kad je završio sa njim ponudio mi je da sjednem.
„Brijanje.“-rekoh mu.
„Najbrže makaze regiona?“-pogledah u ogledalo tražeći njegov pogled.
Nije se smeo.
„Bio sam mlad. Nadobudan.“-prozbori.
„Otkud sad ovdje. S tom titulom ste mogli možda više.“-nastavih ga ispitivati.
„Ta titula me je dovela ovdje.“-reče.
Ne rekoh mu ništa ali nisam skidao pogled sa njega.
„Ljudi dolaze kod berberina, svako sa nekom mukom. Nije tu šišanje najbitnije. Ponekad treba saslušati. Reći koju utješnu. Ohrabriti čovjeka.“-pričao je blagim tonom.
„Nisam slušao. Mjerio sam vrijeme. Izgubio kompas i nasukao se ovdje. Kao brod.“-završi on.
„Jučer spazih čovjeka kako na vašaru pazari kormilo. Koliko mu to ovdje znači?“-nastavih razgovor ohrabren njegovom iskrenom ispovješću.
„Mnogo. Mnogo ukoliko ne izgubi kompas.“-reče.

Zainteresovao sam se za tog čovjeka.
„Prije mnogo godina nakon jakog nevremena pojvio se niotkuda njegov otac. Da bude stvar interesantnija imao je brod. Doduše neki mali. Ostao je da živi s nama. Oženio se stekao sina. Mislili smo da se skrasio. A onda je jednostavno otišao. Nije bilo njega niti broda. Njegova žena nedugo za njim je umrla. Ostao je njegov sin. Dobrodušan momak. Gradi brod.“-završio je sa brijanjem da ga nisam ni osjetio ponesen njegovom pričom.
„Na izlazu iz sela posljednja kuća sa desne strane.“-nasmija se gledajući me zbunjenog.
„Uopšte više nisam brz, ali vrijeme brže leti.“-mahnuo mi je sa praga berbernice.

Automobilom sam za par trenutaka stigao do kuće koja me je zainteresovala.
Čovjek je popravljao otkinutu ručku sa kormila i upravo je završavao posao.
„Posao napreduje? Vasilije.“-rekoh mu svoje ime i pružih mu ruku.
„Milovan.“-predstavi se.
„Čujem praviš brod. Nikad nisam gledao kako se radi brod. Pa navratih.“-započinjao sam razgovor.
„Samo s ljubavlju.“-reče nastavljajući svoj posao.
Pored kuće proticao je nevelik potok. Pogledao sam na konture započetog broda. Nije bilo ohrabrujuće gledati u budući brod i nevelik potok.
„Potok baš i nije plovan. Malen je.“-zbunjeno sam ga gledao.
„Sve velike rijeke potiču baš od ovakvih potoka, pa i kad su manje od mora nisu za potcjenjivanje.“-reče Milovan.
„U pravu si.“-nije mi baš bilo najjasnije njegovo objašnjenje o gabaritima broda i plovnim mogućnostima potoka.
Pozdravio sam se sa njim i krenuo u svijet gdje bi ovakav razgovor bio gotovo nemoguć.

Nakon par godina opet me je put naveo na isto mjesto. Sjetio sam se Milovana. Iste noći bilo je jako nevrijeme. Kiša je natapala ravničasraku zemlju. Potok se razlio po okolnim njivama i livadama.
Ujutru sam pojurio do Milovana. Kuća je bila na istom mjestu, ali broda nije bilo. Niti Milovana. Pogledom sam tražio okolo.
Spazih brod udaljen od kuće stotinjak metara. Naokolo oko broda kao more razlio se potok.
Milovan je stajao na brodiću i držao kormilo. Imao je na glavi kapetansku kapu i plavi kaput koliko sam mogao da uočim.
Poželio sam da ga dozovem. Nisam to učinio. Samo sam mu mahnuo rukom.

Brodić se ljuljuškao u uskom koritu, ali se Milovan nije dao smesti. Istim onim pogledom putovao je mnogo dalje i više od nas ostalih običnih smrtnika.
Zažmirio sam još jednom.
Brod ispod mene je nemirno poskakivao na talasima. Sve oko mene se ljuljalo. Htio sam da otvorim oči i prekinem put, ali nešto jače od mene nije mi dalo.
Od toga dana moje su se oči nagledale svijeta. Obišao sam sva ona mjesta za koja sam lično smatrao da vrijedi da se vide.
Ako negdje i nisam stigao otići sjetio bih se Milovanovog broda , zažmirio i zaplovio.

Nakon dvadesetak i nešto godina od prvog susreta sa Milovanom ponovo me put doveo u selo. Na sahranu daljnjem rođaku.
Dok je sveštenik obavljao ceremoniju gledao sam u nebo. Jasno sam vidio obrise Milovanovog broda. U tom trenutku poželio sam podignutu ruku i pokazati na Milovana, ali svjestan situacije ne rekoh ništa. Brod od oblaka sigurno je jezdio nebeskim plavetnilom.
Poslije sahrane sam od mještana saznao da je Milovan nestao s brodom nedugo nakon našeg zadnjeg sastanka. Želio je da vidi šta je to bilo jače od njegovog oca da ga ostavi sa majkom  u selu.
Zastao sam pred njegovom oronulom kućom. Vrijeme je neumitno teklo za nju. Za Milovana ne znam. Čovjek na tako velikom putu ne poznaje vremenske prepreke. Zemaljske prepreke nije poznavao dok je bio brod u žitu.

Pozdravlja Vas mandrak72, vječiti putnik na granici sjenke i nemirnih trepavica.