Vjetar u leđa

Danima se jedna misao vrzmala po Stojkovoj glavi. Nestalna misao kao osa zazujala bi oko Stojkove glave. Na momente on bi pokušao da je neuspješno odagna, ali ona ne bi otišla tad. Sačekala bi još koji tren. Zaokupirala bi sva njegova čula i tek onda otišla.
Ali nije išla daleko.
Vraćala mu se sve češće i više.

Ručno izrađeni nožić od ovčijeg roga sjekao je komad slanine kao sir.
Slaboosvijetljeni tavan stare bijelo krečene kuće imao je svega jedan mali prozorčić ispod samog krova na dumi. No i on je bio potamnio što od dima kojim je Stojko sušio meso na tavanu to i od nahvatane paučine koje je ispod trošnog krova svaki dan iznova pauk pleo.
Stojko je zabrinuto pogledao na preostalo sušeno meso i slaninu.

„Odužila se zima moj Stojkane. Treba djeci izraniti.“-pogledom na mali komad slanine kao da je sebe hrabrio.
„Naće Stojko načina da se iz zime iščupa.“- i nožićem zlatnožute drške od ovčijeg roga zasječe još jedan mali komad slanine.
„Neka neka. Treba djeca da ojačaju.“-otpuhu Stojko i ođe da siđe sa tavana.
Visok, mnogo viši od oronulog krova teškom se mukom provlačio ispod ručno tesanih greda koje je njegov otac nekad davno prije njegova rođenja gradio.
Rogovi i grede su popustili od tereta godina i mnogo snijega, od silnog dima crnili su se kao noć.
Mali tavanski otvor nalazio se odmah na plafonu iznad ulaznih vrata. Prislonjene ljestve bile su skoro napravljene. Stojkovih ruku djelo. Danima je Stojko u nedostatku ostalih poslova u kolnici pravio ljestve.
Nije mnogo imao, ali one stvari koje je mogao da sam napravi bile su valjano napravljene.
Zasjeo je on na najviši dio ljestvi pa se zamislio.

Ona nestalna misao dođe mu u pohode. Uhvaćen u nezgodnom trenutku da siđe i da se od nje neuspješno brani on joj se prepusti.
„Pa dobro šta želiš od mene sad.“-kao da joj se obraćao.
„Razmisli Stojko. Ja ti velim da razmisliš. To bi bila prava stvar za tebe.“-kao ona sitna osica što kraj uha zuji, zujala je nestalna misao.
„Nije da ja to ne bi volio, ali od čega pobogu.“-pravdao se Stojko neodlučno.
Neodlučno i bezuspješno.
Teškim korakom taj vitki četrdesetpetogodišnji čovjek siđe niz ljestve.

Mala prostorija činila je centralni dio njegove male skromne kuće. Tu mu je bila kuhinja.
Stari šporet smederevac bio je prilično dotrajao uprkos silnom trudu žene mu Draginje da ga stalno očisti i drži urednim.
I sada je nešto majala oko peći.
„Evo Draginja.“-pruži joj slaninu.
„Šta ima gore?“-glavom kao da mu je pokazivala na tavan.
„Bogami, ništa čime bi se mogli pohvaliti.“-vajkao se Stojko
Draginja je bila dosta niža od Stojka. Do ispod ramena. Negdje do mišica.
Stojko je zasjeo na stari tronožac sav uglačan od sjedenje pored peći.
Gledao je on svoju Draginju.

„Bože, još uvijek je lijepa.“-mislio je dok je gledao kako vješto nešto majari oko velikog plavog lonca sa bijelim pjegama.
Draginju je upoznao na zboru za Svetog Iliju. Ona niska, ali kao čigra igrala je u kolu. Odmah je zapala za oko osamnestogodišnjaka visokog, kovrdžave kose i malo većih zulufa.
Nije mu mnogo trebalo da se u kolo uhvati do nje. Veliko kolo kao zmija motalo se na platou ispred crkve. Mješovito kolo, čvrsto uhvaćeno naizmjenično je pjevalo. Malo žene i djevojke, malo momci i ljudi. Natpjevavanje je potrajalo.
„Kad zapjevam ja v`ako malena
Potekla bi suza iz kamena.“-odlučan i melodičan glas poveo je pjesmu.
Stojko se prenu od glasa Draginje koja je u kolu do njega pjesmu povukla.
Osjetio je jači stisak dlana.
„Ja na vrata žena pita đe ćeš
Šta te briga sa mnom ići nećeš“-iz Stojkova grla ote se bećarska pjesma.
Igrali su kolo i nisu jedno drugo puštali iz ruke.

Vrijeme polaska kući brzo je stiglo. Dugo je gledao za Draginjom dok je u pratnji starije sestre išla prema kući.
Kriomice se par puta osvrnula na Stojka.
Stojko je krupnim koracima jezdio svojoj kući. Sav ustreptao jedva je čekao priliku da ponovo vidi Draginju.
Negdje oko Svetog Luke zaprosio je i oženio Draginju. Vrijednu i uvijek pažljivu suprugu. Izrodila mu je pet kćeri. Sve lijepe ko jabuke.

Osjećala je Draginja Stojkov pogled na sebi dok je radila oko ručka. Osjetila je ona da njega nešto već danima kopka.
Čula je kako duboko uzdahne, noću dok bi budan ležao i zurio kroz mrak.
Voljela je ona svoga Stojka. Svoga čovjeka. Ljudinu. Voljela je njegovu i snagu i nježnost. Voljela ga je i zbog toga kakvom je ljubavlju volio svoje kćeri. Nije joj nikad prebacivao što mu sina nije rodila. Da ga odmijeni. Naprotiv radio je još više i bolje.
„Šta te muči? Danima te nešto izjeda?“-ostavi ona radove oko peći i okrenu se Stojki.
„Znam šta nam sve treba. Šta nam fali. Ali nešto sam razmišljao ovo dana. Znaš da teško živimo. U fabrici traže radnike. Plata nije velika, ali ja bih i dalje sve radio oko kuće.“-gledao je Draginju u oči.
„Znaš da imaš svu moju podršku. Ali kako ćeš putovati. Znaš da je udaljenost problem. Kako bi putovao.“-Draginja kao da je naslućivala problem.
Stojko duboko udahnu.
„Već sam i o tome razmišljao. Biciklo.“-kao velik teret s leđa zbaci sa sebe Stojko.
„Gojko Milutinov. Putar. Ide u penziju i ima biciklo na prodaju. Sve sam ispitao. Ne traži mnogo. Ako bi ja prodao nešto drva mogao bi da ga kupim. Bicikl je valjan i dobro čuvan.“-Stojko je sav ustreptao dok je svojoj Draginji pričao.
Dobro je poznavala taj pogled.
Još istog proljeća Stojko je kupio biciklo. Veliki češki biciklo ušao je u živote svih članova familije.

„Znaš Draginja, ja ti sad časkom zlu ne trebalo stignem do doktora, odem na poštu i pošaljem telegram.“-iznosio bi on sve njegove prednosti.
Zaposlio se u fabrici. Na posao je putovao biciklom. 20km u jednom i 20km u drugom smjeru. Nije mu ništa bilo teško. Sve je stizao Stojko sa biciklom.
Kad bi sve poslove pozavršavao oko kuće sjeo bi pored svoga bicikla i uvijek nešto čistio, podmazivao i dotezao šerafe.

„E moj garavi, garavi. Valjaš mi glave. Zajedno ćemo u penziju. Ali ja te ne mislim dalje prodavati.“-divanio bi mu.
Postao je Stojko naširoko poznat po svom biciklu. Bicikl mu je polako ulazio u krv. Nikuda nije išao bez bicikla.

Nekako s njim dođoše i bolja vremena. Malo po malo Stojko obnovi kuću. Poveća broj stoke u štali. Nekako baš u to vrijeme u selo dođoše mehanizacija i prvi autobus.
Mnogi mladi počeše tražiti posao u gradu. Autobus je ima redovnu liniju radnim danima.
Nije se Stojko predavao. I dalje je putovao biciklom. Nagovarali ga svi da kupi mjesečnu kartu i putuje s njima, ali se Stojko nije dao smesti.

„Ma šta autobus. Ja ti brže stignem biciklom u grad nego vi vašim autobusom.“-malo hvalisavo prsio se Stojko.
Dogovoreno je da se održi trka autobusa koji redovno saobraća i usput kupi putnike i Stojka na biciklu. Za taj događaj saznaše gotovo svi u selu.
Osvanuo je taj veliki dan. Stojko se spremao kao da na svadbu ide, a Draginja sva ustreptala znala je svoga Stojka. Znala je kakav je borac. Nije sumnjala u rezultat.
Stojko je dan prije pregledao gume, podmazao lanac i sve ležajeve.

Pred zadrugom skupila se velika grupa mještana. Doši su svi oni koji idu na posao, došli su i oni dokoni željni senzacije, mjesni učitelj sa čitavim razredom i lugar.
Neki su čak i kupili kartu maksuz do grada da isprate događaj o kojem će moći pričati godinama. Mišljenje je bilo podijeljeno. Navijački tabori su se podijelili. Jedni su se kleli u autobus, a drugi koji su bolje poznavali Stojka u njega.

Trka je krenula. Stojko je krenuo hitrije. Uspravio se na na biciklu nastojeći dobiti veći teret na pedale. Autobus je tromije startovao, ali je polako pristizao Stojka.
Izlokvani makadamski put onemogućavao je vozača autobusa da postigne veće brzine, ali isto stvarao je probleme Stojki.
U autobusu gotovo niko nije sjedio osim vozača. Svi su stajali i stalno gledali u Stojka. Malo malo čulo bi se bodrenje.
Na nekoliko mjesta pored puta stajali su znani i neznani koji su čuli za veliku trku. Mahali su.
Bodrio je i Stojko samog sebe. Bodrio je svoje biciklo.

„Ma ne znate vi Stojka. Ne znate vi skim imate posla. Ej, mnogo će još vode da proteče prije nego Stojko digne ruke od bicikla. Ajmo stari, ajm sad. Čim izbijemo uz Bilića Stranu, onda nam je sve pod nogu.“-neumorno je Stojko okretao pedale svoga gvozdenoga konja.
Nije primjećivao poznanike koji su stajali pored puta i bodrili ga.
Baš uz Bilića stranu autobus je pretekao Stojka. U autobusu podijeljene reakcije. Od uzvika oduševljenja, pa do razočaranja.

„E moj Stojkane. Đe ćeš ti sa autobusom da se trkaš. To je sav švapski mozak sjedio i smišljao da napravi, a ti da ih poraziš. I to sa starim biciklom.“-kudio je Rade Stojkovu namjeru. Trgovac koji je danas ranije zatvorio zadrugu i maksuz pošao do Novog da isprati trku kakava nije zapamćena na ovim prostorima.
„Rade opet ti velim nisi u pravu. Vidjećeš ti još. Trka nije gotova dok ne stignemo do Novog.“-kočoperio se stari Lazija na zadnjem sjedištu autobusa koji je prašio kao neki stari mlin. Kočoperio se i u sebi bodrio Stojka.
Na Gajiću je autobus stao da pokupi nekoliko putnika. Iz oblaka prašine izleti Stojko već upola mokre košulje i obliven znojem.
Nekako se još više ukoči na biciklu, ne pogledavši na autobus.
„To Ljudino moja.“-gotovo podvrisnu Draginja.

Draginja beše izašla na Simanove tratine. Proplanak poviše njihovih kuća odakle se mogla vidjeti zadruga, Bilića strane i sve do Gajića.
Zaigralo je srce u Draginje. Zapjevuši ona neku samo njoj znanu pjesmu u sebi i kad završi poskoči ona nogom kao kolo da vodi kad vidje da Stojko prelazi u vođstvo.
Izgubi se njen Stojko iza drveća pored puta. Nesta njega , a za njim i autobus. Sve nekako cupkajući, kao da očekuje da neko kolo povede doskakuta ona do kuće.
Raslo je srce Draginjino. Namah odjuri do kokošinjca da za svoga Stojka kad se vrati spremi ručak. Za tren oka odabrala je najbolju kokoš, sredila i očistila.

„Znam ja svoga Stojka. On najvoli kokošiju supu s puno mesa. I gibanicu sa mnogo sira i kajmaka.“-spremala je Draginja ručak i pogledala sat.
Veliki zidni sat koji je donijela kao miraz i nešto posteljine laganim otkucajima odbrojavao je trenutke do povratka Stojkova.

Stojko se hrabro borio nasrtajimaa vozača autobusa da ga pretekne.
„Još samo malo da izdržim do Drenika gdje uvijek putnika, pa ću dobro da odmaknem.“-Stojko je okretao pedale istim tempom.
Stigao je do Drenika prije autobusa. Na Dreniku je bilo više nego uobičajeno putnika.
Velika dvostruka krivina u obliku latiničnog slova s dopustila je Stojku da malo odmori mišiće i da mu predah..

U autobusu podgrijana atmosfera dostizala je vrhunac. Tabori su se oštro podijelili. Pristalice švapske tehnike i autobusa zahtijevali su da vozač autobusa do kraja relacije ne staje i kupi putnike, dočim su pristalice Stojkove planirale, ako vozač ne bude stajao putnicima na usputnim stanicama izlaze jedan po jedan na svakoj stanici.
Vozač autobusa nađe se u nezgodnoj situaciji. Ne reče ništa nego samo nastavi svoj svakodnevni posao.
Autobus je breketao, dimio se i pušio. Katkad bi se kao čeljade i zakašljao, ali nije posustajao. Približavao bi se on Stojku ali bi Stojko isto odmakao čim bi stao da pokupi putnike.
Uvukao se nemir u pristalice autobuske pobjede.

Promicale su stanice jedna za drugom. Ravan put bez uspona odgovarao je kako Stojku tako i autobusu. Borba čovjeka sa motorom bila je nadljudska.
U jednom momentu kod Rađenović mosta autobus na mah preteče Stojka te zapali ustalasanu gomilu.

„To majstore pokaži mu šta ti je mašina.“-bodrili su vozača autobusa neki putnici.
Ali ni Stojko ne osta bez podrške. Jasno je vidio kako ga iz autobusa bodre njegovi poznanici i komšije.

Jedna baba koje je čuvala krave pokraj puta sva se uznevjeri kad začu graju iz autobusa i kad vidje Stojka kako praši na biciklu za autobusom.
„Ođe nijesu čista posla. Onaj jadnik na kotaču okupio autobus pa ga ćera. Budi bog s nami.“-prekrsti se baba više puta.
Stojko opet biciklom preteče  autobus na stanici u Čađavici III i potjera ga kao vihor.
„To Stojkane. To ljudino.“-kao da je čuo glas svoje Draginje kako ga bodri.

Promicali su vrbaci i šipražje kraj puta. Par puta ga i po licu ošinu grana dok je sjekao krivinu. Košulja je bila gola voda. Znoj koji je točio sa čela pekao ga je za oči.
„Ajmo, ajmo sada moj garavi. Ajmo ljudino moja.“-pridavao je svome biciklu ljudske osobine.
„Imaš ti dušu. Ja to znam. Ajmo Dušane moj, ajmo radosti moja. Još malo pa eto ti naske u Rudicama, a ona za tili čas eto ti naske u Novom.“-Stojkan nije posustajao i nije se osvrtao da vidi gdje je autobus.
Autobus je zastajao još na nekoliko stanica.
Stojko je dobijao na prednosti.

„Ajmo garavi da mu sad što više utečemo prije Rudica. Dalje je bolji put pa će autobus imati prednost. Ajmo sad Dušane moj.“-zazivao je on svog bicilka imenima dragih mu ljudi.

Draginja je pogledala na sat procijenjujući kad će biti vrijeme da ponovo izađe ispod jabuke da dočeka svoga Stojka. Nije propuštala niti jedan dan da ne izađe pred njega. Izađe mu u susret, uzme mu kaput koji je nosio onako prebačen preko leđa.
„Kako si mi ljudino. Jesi li mi sustao?“-svakodnevno bi ga ispitivala.
„Spremila je tebi Draginja kokošiju supu da se okrijepiš i gibanicu punu kajmaka.“-ponavljala je sebi sve one riječi što će mu reći.
Nije joj bila bitna pobjeda Stojkova koliko da ušutka one koji su se podsmijavali na njegov račun i na račun bicikla koji je eto promijenio tok života u njihovoj kući.

U Rudicama prvom gušće naseljenom mjestu sa tek nekoliko kuća s obe strane puta  tiskalo se mnogo svijeta. Tek nešto manje nego kad je pokojni predsjednik prolazio tim krajem 72-e. Čuli su Rudičani za nevjerovatnu trku. Navikli na sva čudesa novog talasa života. Voz koji je saobraćao već decenijama, autobuse koji su promicali već godinama i sve veći broj automobila koji se kretao od pravca Novog ka Krupoj i Bihaću, ali ne vidješe neobičniju utrku.
Najviše je bilo djece koju je i učitelj Drago i učiteljica Mileva izveli da budu sudionici događaja koji se ne dešava tako često.
Policajac u penziji Momčilo uzeo je sebi za pravo da red uvodi i odmakinje ljude od puta.

„Tamo se. Tamo de se dijete. Samo što nisu izbili od Stupara. Biće kasno ako nekog na putu zateknu. Bjež de prika Ilija. Bjež ostaće mi prija udovica.“-dizao je on ton nastojeći podgrijati atmosferu.
Salve smijeha dočekaše usamljenog Stojka dok je izbio u srce Rudica. Mještani se još ne snađoše, a Stojko protutnji biciklom kao vihor.
„Šta ovo sad bi?“-Momčilo se zabezeknu.
„A gdje je autobus.“-svi su se sad pogledom usmjerili na autobus koji je trebao svakog časa da izbije.
Nakon par minuta i stari mercedesov autobus izbi u kovitlacu prašine.

„Vidi što se zadihao švaba. Nije mu ovo Kozara i sva ona tehnika. Ovo ti je naše čeljade. Na kajmaku i slanini odraslo.“-Ilija je sučući brkove podvriskivao.
Buran smijeh dočeka autobus.

Snalažljivi Stojkovi navijači pribjegnuše jednoj taktici u želji da autobus što više zadrže u Rudicama. Prvo pustiše da uđu putnici koji već sad nisu imali mjesta da sjednu,  pa tek u tom metežu zaištaše da izađu.
Zagrajaše pristalice autobuske pobjede.

„Ma pusti bandu. Vozi pravo pred SUP zbog zajebavanja sa državom i redoslijedom vožnje.“-graja je bila sve žešća.
„ Ma vodi ti svoga ćaću. Što je krio žito od poreznika.“-odbrusi mu jedam mlađi brkat čovjek zasukavši rukave na bijeloj košulji.
„Dosta. Dosta ljudi zvaći miliciju.“-izdera se šofer na putnike.
„Sve ću ja vas dati u aps. Ajmo ko izlazi idemo brže. Šta si se ti tamo uspremetao ko kvočka kad treba snijeti jaje. Ajmo, ajmo brže malo.“-uvodio je on red u ushuktalu masu.
Stojko dobi još koji minut.

Prolazak kroz Tješnjak gdje je rijeka Una satjerala i prugu i put uz samu strmu obalu na par mjesta  uz nadolazeći nadvožnjak bio je pred samim ulazom u Novi.
Stojko nije likovao, već se po prvi put osvrnu iza sebe. Autobusa nije bilo.

„Ne zavaravaj se Stojčine. On brzo stići. Put još nije bio asvaltiran ali je dobrim dijelom pripremljen za asvalt.
Stojko je posljednje atome snage uložio dok se biciklo penjao uz nadvožnjak odakle opet do table na kojoj je pisalo Novi Grad nije više bilo od nekih petstotina metara.
Kad se popeo na najvišu tačku nadvožnjaka novoizgrađenog osvrnuo se još jedanput.

Iza sebe ugledao je brdo prašine i zahuktali autobus koji se brzo približavao.
Nizbrdica kao da dade krila Stojku kome se košulja nekim čudom otkopčala. Pa je mlatila za njim. Kao krila nekog anđela vijorila su se za njim.
Bicikl je jurio kao vjetar. Stojko je okretao pedale na momente čineći mu se da leti. Autobus je bio sve bliži.
Osjećao je Stojko čini se vreli dah iza leđa. Osjećao je kako mu autobus i svi oni putnici u njemu duvaju u vrat vrelim dahom izmučenog motora i raspomamljene gomile.
Tabla je bila pred njim.

Zvuk motora je bio odmah iza njega.
Tabla se povećavala. Slova su bila sve krupnija.
Autobus je bio tik iza njega.
Tabla.
Tabla je bila iza njega kad je autobus prošao pored njega.
Stojko je osjećao olakšanje.
Stigao je do table Novi Grad prije autobusa.
Ipak Stojko ne klonu. Nastavi dalje.

Zbog ulaska autobusa u naseljeno mjesto vozač drastično smanji brzinu.
Stojko nastavi kretanje za autobusom.
Bio je zadovoljan. Osjećao se pobjednikom.

Autobus prije ulaska u stanocu ima stajalište kod tunela. Sad već nije daleko odamakao. Uglavnom najveći broj putnika izlazi kod tunela odakle je bliže čaršija.
Stojko je stigao autobus na stajalištu. Protutnjao je pored autobusa i zaputio se ka stanici. Stanica je bila u blizini.
Mnogi iz autobusa se pokolebaše kad vidješe da Stojko i dalje jezdi te se vratiše u autobus.

Na stanici mnoštvo svijeta iznenadi se ugledavši čovjeka koji na biciklu žurno uleti sa biciklom u stanicu. Istog trena za njim uđe autobus.
Stojko stade sav zapuhan i znojav. Ponovo zakopča košulju, upasa se.

Iz autobusa poče da izlazi svjetina. Stvori se takva galama oko autobusa te istog trena privukoše milicionere koji su redovno bili na stanici.
Masa tijela se motala i gužvala oko autobusa. Oko autousa okupiše se i putnici sa stanice da vide šta se dešava. Svako je na svoj način pričao svoju priču zainteresovanim. Bilo je tu i dodavanja i oduzimanja. No pobjeda Stojke nije dolazila u pitanje.
Stojko ponovo sjede na biciklo i napusti stanicu i zaputi se putem kojim  je došao.

„Druže. Ti ti, šta se dereš. Ajmo razlaz. Ajmo narode ne dijeli se ništa džabe. Brko, ej ti. Ne galami. Raziđi se.“-milicioneri su za tren oka rasuli prelo koje je moglo da potraje satima.
Raziđoše se svako svojim putem. Neki prema gradu. Neki na pivo. Stojka niko i ne potraži.
Stojko je već biciklom jezdio prema svojoj kući. Prema Draginji i djeci. Put mu se činio kraćim nego kad je jurio pred autobusom. Kad je izbio na Drenik sjurise on prema gajiću i niz Bilića stranu.
„Još malo pa eto mene kod moje Draginje.“-Stojko se pripremao kako da im kaže kako je pobijedio autobus.
Draginja je već bila naumila da krene pod jabuku da sačeka svoga Stojka. Samo što nije stigao.

„Sad će moja ljudina.“-pohita ona pred ogledalo, skide maramu sa glave te se počešlja i ukosnicama učvrsti kosu i ponovo maramom preveza kosu.
Pogledala je još jednom na sat.
„Četri i dvadeset.“-onako za sebe ponovi.
„Idem ja.“-zaputi se prema jabuci.
Stajala je ona pod jabukom i čekala. Stojka nije bilo. Izvirivala je na jedno mjesto preko Klanca gdje je bio nekakav prokres te se moglo vidjeti kad neko promakne.
U jednom momentu uučini joj se da spazi Stojka kako šmugnu biciklom.

„To je on. To je moj čoek.“-pomisli sva ustreptala.
„Sad će on za koji minut.“-spremala se te pod maramu zavlačila nemirni pramen kose koji je izvirivao ispod marame.
„Sad će on.“-propinjala se na prste i provirivala na put koji se spuštao niz Plećinu.
Stojko mje sjašio sa bicikla te pogurao bicikl pored sebe na dionici puta do kuće gdje bio strm uspon. Gurao je biciklo pored sebe i radovao se Draginji koja je trebalo da ga sačeka pod jabukom. Iznova se radovao svakom tom susretu isto kao od onog dana kad ju je upoznao.
Gurao je biciklo pored sebe.

Odjednom osjeti neobično jak bol u prsima. Nešto kao hladno sječivo paralo mu je prsa. Klonu Stojko na koljena držeći biciklo jednom rukom, a drugom se uhvati za prsa.
Trenutak kasnije ležao je na zemlji. Bicikl je ležao na njemu, a Stojkova desna ruka počivala je na još vrućem sjedištu bicikla.
Draginja se uspremetala.
„Kako ga nema. Da mu se nije šta desilo? Moram pred njega.“-te ko bez glave zaputi se uz plećinu.
Trčala je ko bez glave. Marama joj je bila spala sa glave.
Onda ga je vidjela.

Stojko je ležao na zemlji, a kod njega bicikl kojeg je jednom rukom grčevito stezao.
„Stojkooooo. Stojkoooo.“-tračala je Draginja prema njemu.
Pritrčala je i podigla mu glavu sebi na krilo.
Stojko je davao znake života.
Provukla mu je ruku kroz crnu kovrdžavu kosu. Poljubila ga u lice.
„Ljudino moja“-izustila je  tiho.

Preživio je Stojko. Toga dana pobijedio je ljutu švapsku mašinu, ali njegovo je srce platilo danak.
Nije Stojko više smio da vozi bicikl, ali ga je redovno podmazivao i glancao. Na njemu su se sva njegova i komšijska djeca naučila voziti biciklo.
Poživio je Stojko toliko da izvede djecu na put. A onda stalo je da kuca veliko Stojkovo srce. Stalo je i srce u Draginje.

Jednog  toplog jesenjeg dana pred kućom Stojkovom i Draginjinom okupilo se mnogo svijeta. Iz jedne kuće dvoje ljudi umrlih u istom danu bilo je nezapamćeno.
„Bio je ljudina. Zaslužili su jedno drugo.“- Lazija nije mogao da vjeruje svojim očima.
Još koliko juče Stojko je pobijedio autobus, a danas ga više nema.
„Ajde Lazija da pop obavi svoje. Vrijeme je.“-pod ruku ga uhvati sin Milija.
„Sad će četri sata.“-pogleda na sat na ruci i pri tom pogleda na zid.

Časovnik na zidu stajao je. Na njemu je bilo četri sata i četrdeset minuta.
Milija stade. Priđe satu. Navio je sat. Vratio kazaljke unazad. No sad nije htio dalje.
Kao da htjede reći da je vrijeme njegovo isteklo.

„Pusti ga Milija. I vrijeme ima svoje bolne tačke.“-otpuhni Lazija i izađe iz kuće.
Pored kolnice stajao je češki bicikl. Mnogo je donio u ovu kuću. Ali vrijeme nije mogao ubrzati. Ono je išlo svojim tokom.

Pozdravlja Vas mandrak72, zatečen pričom o ljubavi, brzini i vremenu. Usporite.