Tragovi u snijegu

Prohladno novembarsko jutro kao temperama bojilo je nebo.
„Moglo bi biti snijega ubrzo.“-pomisli Dragutin i pruži korak ka Školi učenika u privredi.

Poguri se u zelenoj zimskoj jakni koju je dobio od ujaka dok je kod njega bio u Novom Sadu.
Trebalo je da ga upiše na neki dobar zanat, ali ujak ga ostavi kod tašte na imanju i zaposli na ekonomiji da  vadi repicu.
Mislio je Dragutin da će ujak da dođe po njega i da ga odvede u neku školu na dobar zanat, ali ujaka nije bilo.
Vadio je repicu sa odraslim koji su već godinama radili taj teški sezonski posao. Kasnio je za njima.

„Ajde bre Bosanac. Nećeš se ti leba najesti ako tako nastaviš.“-dobacivali su mu stariji i iskusniji radnici na ekonomiji.
Dragutin je davao sve od sebe, ali dugački redovi nisu imali kraja. Što god bi više žurio činilo mu se da mu sve teže i sporije ide. Nepregledna ravnica ispred njega kao da nije imala kraja. Velika tuga ispuni njegovo mlado srce za rodnim krajem. Nije znao riječ nostalgija ali je osjećao veliku prazninu u duši koja ga je naprosto gušila kad bi navečer umoran od cjelodnevnog rada legao da spava.
Drugačije je zamišljao svoje školovanje u Novom Sadu. Dragutin osjeti i da pored sve dobre volje ljudi koji su sa njim radili i koji su mu pomagali da ispuni normu to nije dovoljno da ispuni svoj san da postane čovjek.
Nedostajala mu je njegova Mala Novska Rujiška. Talasasta brda i vijugava Japrica. Prašnjavi put kao bijela zmija koji je vješto migoljio između brda sa obe strane omeđen šipražjem iza kojeg su se skrivale bare na kojima je igrao fudbal sa krpenjačom po cijeli dan kad ne bi bilo škole.

Ostao je do dugo u noć gledajući ravnicu kroz prozor iz sobe. Mjesec gotovo da je legao na ambar, odakle ga je vrebao mačak Nidžo.
„Još samo malo i moj si lolo.“-mjerkao je mačak poveliki plijen.
„Pola ću ga večeras pojesti, a pola sutradan.“-mačak Nidžo kolonista iz Drvara oblizivao se čekajući pravi trenutak da se baci na najveću šunku ikad.

„Idem kući.“-Dragutin donese veliku odluku gledajući u veliki nebeski svod prekriven milionima zvijeda.
„Jedna je moja. Potražiću je.“-odluči Dragutin, a nemir zbog moguće rekacije roditelja kao mlaz hladne vode skliznu niz leđa.
Gužva na stanici bila je Dragutinov saveznik. Neveliki kofer tek do pola napunjen njegovim ličnim stvarima vukao je kroz gomilu plašeći se slučajnog susreta sa ujakom mašinovođom.
Odahnuo je tek kad je trzaj tijela najavio pokret lokomotive. Gledao je kroz prozor vagona. Čim se voz izvukao iz Novog Sada kao da je dobio krila. I Dragutin kao da okrilati.

Veliki dio puta prestajao je u hodniku. Na svakoj stanici otvarao je prozor i istezao vrat da vidi svijeta. Izgledao je stariji nego je bio. Dijelom zbog toga što je ponavljao šesti razred, a dijelom zbog jake brade i brkova zbog kojih ga je učitelj Mile natjerao da se brije još u sedmom razredu.
„Slušaj ti Dragutine. Nije i ne može biti u redu da ti imaš jače brkove od mene. Sutra da si došao obrijan.“-sjeti se naređenja zbog kojeg mu je bilo neprijatno da kaže ocu da se mora početi brijati.
Drhtala je ruka Dragutinova dok se krišom brijao izbjegavajući poglede matere i ćaće.

Mijenjali su se predjeli i krajevi. Njegovo raspoloženje je raslo kako bi se približavao rodnom kraju.
Put ga je izmorio toliko da je zaspao. Probudile su ga nečije snažne ruke.
„Ej mali. Ustaj prespavaćeš. Ajde momčino.“-kondukter ga je budio koji ga je zapamtio dok ga je gotovo svaki put na hodniku priupitavao „Koliko još imamo do Novog.“.
Teško je bilo opisati osjećaj dok je pješačio zadnjih dvanaest kilometara do kuće. Osjećaj sreće i straha zbog izdaje njihovih očekivanja.

Potanko je objašnjavao roditeljima svoju muku.
Nakon nekoliko trenutaka pauze koja se činila kao vječnost Dragutinov otac Mile isprazni lulu. Zamijeni punjenje duvana i ponovo pripali.
„Ajde sad ti diko moja lezi spavati. Sutra će mo već nešto smisliti.“-Mile ustade zabrinuto, uze fenjer i izađe napolje da obiđe blago u štali.
Za njim izađe Milica.
Dragutin se dugo meškoljio na ležaju prije nego je zaspao.
Osjetio je majčinu ruku na sebi koj ga je budila. Ta snažna žena bila je blaga i tiha, sušta suprotnost Mili koji je bio nagle naravi.
„Hajde ustaj. Spremaj se ideš s ćaćom za Ljubiju.“-reče mu.
„Ja sam ti spremila doručak. Hajde požuri.“-već je izlazila iz sobe.

Miris cicvare milovao je njegove nosnice sa svim ostalim poznatim i dragim mu mirisima koji su mu nedostajali dugo vremena.
Mile je bio ćutljiv. Nije mnogo govorio. Radio je i sam u Ljubiji.
Negdje u poslijepodnevnim časovima izbiše pred Ljubiju.
Na vratima ih dočeka Dušan kojeg je Mile othranio i za svijet pripremio.
Dok je Dragutin sjedio sa snajkom Danicom i jeo. Dušan i Mile su dugo razgovarali.

„Pozvaćemo Janka. Njega svi ovdje poštuju. Ako nam on ne pomogne ne znam ko bi drugi mogao. Škola je počela prije mjesec dana.“-predloži Dušan Mili.
„Poznavajući Janka ne bojim se za našeg Dragu.“-vidno raspoloženiji Mile se zavali na stolicu.
Još isto veče vrati se za selo, Dragutin ostade kod brata Dušana koji je živio u malom stanu sa dva sina i snajkom Danicom.
Janko je poranio. Lijevi rukav kaputa bio mu je povrnut. Ostao je bez ruke u ratu.

„Ti si taj Dragutin. E moja momčino. Ništa se ti ne brini. Čiča janko naći će tebi dobar zanat.“-njegov jednostavni nastup ohrabri Dragutina.
Već slijedećeg dana profesor ga uvede u razred.
Izučavao je za električara. Vrijedno je učio svaki momenat. Nastojao je da ne smeta kod Dušana kad bi se oni poslijepodne odmarali.
Volio je praktičnu nastavu. Sve one definicije i formule zamijenio bi za praktičnu nastavu, miris elektromotora i viklovanje. Radno odijelo kad bi svi bili isti. Masni i prljavi.
A nakon toga đaci Prijedorski zbijali su šalu na njegovo seosko porijeklo. Na njegovu garderobu koju nije sam ni birao.

Novembar je klizio. Izašao je da pošeta. Njegova zelena zimska bunda nije bila dovoljno dobra zaštita od zime iako je ispod nje nosio topli džemper od ovčije vune.
Zavukao je ruke duboko u džepove i pogurio se tražeći način da se bolje utopli.
Već je poznavao i komšije u ulici gdje je stanovao. Ljubija se gradila krajem tih šezdesetih godina.
„Kako ide komšija.“-pozdravi on Simu koji je nešto radio oko svoje novoizgrađene kuće.
„Pripremam nešto oko priključka struje na kuću. Obećali mi doći u ponedjeljak električari da priključe struju. Moram iskopati kanal za uzemljenje, a nemam ti ja baš snage za to. Moram nekog naći.“-odvrati mu Simo.
„Uvijek se neko može naći komšija.“-Dragutin ga pozdravi i ode u stan dok se mrak spuštao na malo rudarsko naselje.

Petak je osvanuo još hladniji. Dragutin je žurio do rudarskog doma gdje su stanovali rudari pa i njegov otac Mile.
„Ćaća, ja danas ne mogu kući. Imam neku praktičnu nastavu i posjetu Elektri sutra, pa ću ovaj vikend preskočiti. Pozdravi mi sve kod kuće.“-dogovarao se s ocem s kojim je redovno vikendom pješačio do kuće.
Taj dan jedva je dočekao da završi nastava. Uputio se pravo do Sime.

„Znaš Simo, ono što si jučer pričao za kopanje kanala. Pa eto ako nemaš nikoga ja bih kopao. Imamvikend pred sobom. Ne idem kući nešto mi ćaća nije dobro pa ostajem ovdje.“-sav ustrepato Dragutin se ponudi da iskopa kanal.
„Ako je tako momčino evo ruke. Ajde uđi i popij sok pa da se dogovorimo.“-pozva ga Simo kao nekog odraslog čovjeka što u Dragutinu probudi nekakav ponos koji se nevješto kočoperio ispod hladne zimske jakne.
Subota je osvanula. Mraz je okovao grad. Dragutin se pojavi kod Sime na vratima u dogovoreno vrijeme.
Trebalo je iskopati dvadeset metara kanala za polaganje uzemljenja. Dobio je i alat.
Iako odrastao na selu Dragutin je zbog bolešljivosti pošteđivan od teških polova.

Zemlja je bila tvrda. Ni snažni zamasi nisu bili dovoljni za kopanje. Koristio je sav alat koji je bio na raspolaganju.
Umor ga je brzo stigao. Tek je bio na početku. Utrnuli prsti na rukama što od zime to od stiskanja držalice gotovo su obamrli i nije ih osjećao. Zavlačio bi ih ispod pazuha da zagrije dok bi odmarao.
Malo malo bacao bi pogled na kočić dokle je bilo potrebno da iskopa kanal. Posao je sporo napredovao, ali Dragutin se nije predavao.

„Sjeti se repice. Ovo je samo za danas i sutra. U ponedjeljak opet škola.“-pokušavao se stalnim bodrenjem hrabriti.
Bilo mu je neprijatno kad je Simo donio jelo. Plašio se njegove reakcije.
„Odlično Drago. Dobro ti ide.“-ohrabri ga Simo sa par riječi.
Nakon jela Dragutin navali još jače. Malo je kopao krampom, a zatim lopatom čistio kanal od iskopanog materijala. Dok je radio lopatom činilo se da odmara.

Na dlanovima su se pojavili veliki krvavi plikovi koji su ga pekli kao vrelo kestenje. Stiskao je zube. Bližila se noć.
Uspio je iskopati kanal dubine čitavom dužinom, ali samo trideset cantimetara u dubinu, što nije bilo još dovoljno. Treablo je doći do dubine od osamdeset cantimetara.

Mrtav umoran stigao je u stan. Znojna košulja lijepila mu se za leđa. Nije nikome govorio gdje je bio i šta je radio.
Kad je legao bio je toliko umoran da je  steškom mukom zaspao. Boljela ga je svaka kost. Svaki dio tijela bio mu je utrnuo.
Kad je napokon zaspao bila je već ponoć. Jutro je došlo mnogo brže nego što je očekivao.
Iako umoran na vrijeme se pojavio kod Sime.

Bolni dlanovi grčili su se dok je stezao dršku ašova. Ašov mnogo lakše propade u sloj zemlje koji je kopao. Sloj zemlje bio je mekši nego dan prije. S vidnim olakšanjem na licu nastavi raditi sve dok se zubato novembarsko sunce ne pojavi.
Zaboravi on na bolove koji su trgali njegovo mlado tijelo dok mu se niz lice slijevala znoj, a crna kovrčava kosa učini još kovrčavijom i kuražnijom.
Iz usta mu se ote pjesma koju su njegovi stari znali zapjevati na nekom slavlju.

„Aoj moji mrki doratoviiiii
Sutra ćemo u Bosanski Noviii........“-pjevušio je ojkaču onako poistiha.
Tim činom kao da sebe ohrabri te mu se učini da zakorači u jedan novi svijet. Svijet odraslih koji mogu da se brinu o sebi.
Negdje oko dva sata kanal je bio iskopan. Simo je bio zadovoljan.

„Kad bih još znao kako da položim traku za uzemljenje?“-Simo se glasno zapita.
„Znam ja čika Simo. Izučavam za električara. Dajte vi samo traku za uzemljenje pa ćemo je odmah položiti i zatrpati kanal.“-gotovo veselo izdeklamova Dragutin.
Bio je sav važan. Znao je nešto što ne zna baš svako. Bio je sav sretan dok je gledao kako ga Simo sa poštovanjem gleda dok on objašnjava kako se polaže uzemljenje.
Vidjevši ga kako vrijedno radi Simo mu se pridruži te mu pomože da zatrpa kanal.
Posao je bio gotov s prvim mrakom.

Dragutin je sav treperio. Posao je bio gotov. Ispunio je dogovor. Talasi zadovoljstva tresli su ga kao groznica. Nije žurio. Polako je kupio alat i čistio ga od zemlje.
Dok su nakon posla sjedili i jeli primjetio je kako ga Simo gleda drugačijim očima. Nije bio tek jedno Podgrmečko dijete. Bio je ravnopravan u razgovoru sa Simom koji se zainteresoavao za elektriku.

Prvi zarađen novac. Osam hiljadarki.
„Osam hiljadarki.“-ponavljao je Dragutin u sebi.
Planirao je kako da utroši zarađeni novac. Potreba je bilo mnogo.
Onako umoran zaspao je sjedeći. Čvrsto je držao novac u rukama.

Jutro je dočekao svjež i odmoran. Prve pahulje snijega prolijetale su nad gradićem.
Nakon nastave otišao je do rudarskog doma da se vidi sa ocem.
Sakrivao je dlanove dok je razgovarao s ocem.

Mati mu je poslala tople pletene čarape i novu košulju. Otac mu dade svoje novodobijene duboke radničke cipele sa dubokim šarama.
„Hoćemoli zajedno u petak?“-iznenadi ga otac pitanjem.
„Naravno.“-sav ozaren Dragutin ustade i oprosti se s ocem.

Petak je brzo došao.
Kad je ušao u učionicu osjetio je mnogo pogleda na sebi. Nova košulja, nove duboke radničke cipele. Stresao je snijeg sa novog toplog zimskog kaputa stegnutog oko pojasa.
Začešljana kosa i tanki brčići bili su nešto novo na njemu.

„Idemo ćaća.“-nekako ozbiljnim glasom pozva oca koji ga je čekao pred domom.
Rukovaše se. Očeve žuljevite ruke osjetiše tragove žuljeva na njegovim rukama. Ne reče mu ništa. Malo se nasmija šeretski.
„Lijep kaput imaš.“-reče mu rukom mu pokaza da krenu put sela.

Mati je dobila novu maramu, otac nov aparatić za brijanje. Sestre po čokoladu i paštetu.
U snježnom novembarskom danu dvije siluete izgubiše se u bjelini dana dok je snijeg zatrpavao njihove tragove.

Pozdravlja Vas mandrak72, kolekcionar poklopaca od pašteta i tragova u snijegu.