Beskrajna priča

„Vaso, Vaso. Vasilije sine ustani. Vrijeme je.“-jedva da je čuo majčin glas dok se budio i teškom mukom otvarao oči oslanjajući se ne laktove.
„Ustani sine moraš da stigneš na vrijeme. Večeras je naša reda.“-majka je onako više za sebe objašanjavala sinu Vasiliju zašto ga budi.
„Imamo brašna još za jednu kuruzu.“-ostavila je fenjer upaljen u maloj toploj sobi oskudno namještenoj i punoj usnule atmosfere.
Plamičci na zidu plesali su neki svoj divlji i samo njima poznat ples.

Vasilije je bio dvanestogodišnjak. Najstarija muška glava u porodici. Izuzev đeda koji je ostario i onemoćao.
Otac je bio na radu u rudniku u dalekoj Sloveniji. Dolazio bi jednom mjesečno. Stariji brat na odsluženju vojnog roka. A dvije mlađe sestre spavale su u jednom ležaju.
Nemirni dječiji snovi i neveliki pokrivač bio je zbačen sa njih.
Vasilije je odskora spavao sam u krevetu otkada je brat otišao u vojsku. Od brata je naslijedio i nekoliko obaveza.
Na jednu od njih upravo je bio red.

Sjedio je na ivici kreveta, skupivši prste na nogama kao vrabac kad se drži na grani. Trljao je usnule oči. Ustao je i otišao do prozora. Razmaknuo je malenu zavjesu sa malog prozora. Uputio je pogled prema nebu.
Kao biserjem nakićeno nebo žmirkalo je milionima treptaja ohrabrujući ga da izađe joj u susret.
„Mora da je pasja zima dok je nebo onoliko zvjezdano. Bolje nego da pada snijeg. Još koliko juče sipao je ko iz rukavice.“-mrmljao je sebi u bradu.
„Žen me ćaća, žen me ćaća i dovedi dvijeee, jer ovakvom momku jedna dosta nijeeee....“-pjevušio je tiho da ne probudi sestre.
Osjećao se noćas nekako važnim. Posebnim.
Večeras je bio red da ode do mlina da samelje varćak žita.
Obukao se na brzaka. Pokrio je otkrivene sestre.

„E Dreno đavole tebi kanda nikad nije ladno.“-uzimao je fenjer još jednom pogledajući na sestre.
„Šarenica sa žitom je pored vrata. Ne boj se ništa moj Vaso. Obnoć svi spavaju i ljudi i zvijeri. Noć je odmor za sve.“-brižnim glasom hrabrila je svoga Vasilija kratkoošišanog dvanestogodišnjaka koji je navlačio neku staru bundu.
„Ponesi i kožun. Hladna je noć.“-dodade majka.
Vasilije je mjerkao đedov šešir.

„Uzeću đedov šešir.“-ozbiljnim glasom dječaka dodatno je uozbiljivao situaciju.
Već je par dana planirao kad mu dođe vrijeme da ide na mlin da uzme đedov šešir.
„Izgledaću ozbiljnije. Kao neki čovjek.“-planirao je.
U jednoj šarenici bilo je spremljeno par precijepljenih suvih drva.
Natovari se on žitom i sa drvetom za ogrijev i izađe u hladnu noć.
Fenjer naglo zatreperi kao da će se ugasiti, ali se onda nekako povinova hladnoj zimi i smirenije nastavi obasjavati put pred Vasilijem.
Vasilije se nekako nakašlja i poguri pod teretom natovarenim na sebe.
Zvjezdano nebo širom otvorenih očiju posmatralo je baš Vasilija. Vasilije nastavi sigutnim korakom kroz utabanu prtinu na snijegu koja je pod njim škripala kao grede na staroj kući kad bi duvao jak vjetar.
Nije se osvrtao.

„Nemam se šta osvrtati. Niko nije lud da po ovakvoj hladnoći dangubi u mraku i čeka baš na mene.“-pomisli i još nekako jače naturi đedov šešir na glavu.
Hladn januarska noć iskezila je svoje hladno bijele zube i režila je na Vasilija svakim njegovim korakom.
Do mlina je bilo pola sata hoda. Put je bio pod nogu i lako se napredovalo. Problem je bio povratak, ali računao je da će biti lakši bar za drva za ogrijev.
U selu je bio samo jedan mlin na vodi. Znalo se kad je čiji red. To se i poštovalo. Jednom bi red zapao danju dočim bi drugi put to bilo noću.
Prasak iza leđa natjera Vasilija da poskoči u mjestu. Zatreptalo i ubrzalo je srce dječakovo.
Hladni trnci marširali su brzo niz leđa i silazili u pete paralizirajući svaki njegov pokret.
Pažljivo se i polako okrenu.

Jeda grana pod teretom snijega se povila i polomila.
Trebalo je nekoliko trenutaka da dođe sebi.
„Dobro je Vaso. Nije to ništa.“-hrabrio se dječak sa ozbiljnim šeširom, ali neka hladna jeza osta pod kožunom.
Koraci su bili nesigurni. Mrak oko njega bivao je veći jer je dio puta prolazio kroz šumu.
„Mati reče da obnoć nikoga nema.“-imao je osjećaj da jasno čuje svoje misli.
Njegovi koraci su mu se činili odveć preglasni da bi se jasno mogli čuti do drugog sela.
Pokušao je nesvjesno da umanji škripanje smrznutog snijega pod nogama. Uskoro se njegov hod preobrazio u hod na prstima.
Svejedno i dalje je bio bučan. Jasno je čuo svoje disanje. Nastojao je da smanji svaki šum.
„Đavo ne ore i ne kopa.“-prođoše mu đedove riječi kroz glavu.

Đed mu je jednom davno na pitanje šta znači poštapalica koju je često čuo, ali nije znao njen pravi smisao dao odgovor.
„E moj Vasilije. Đavo je dokon. On nije umoran od nikakva posla te mu nikad nije teško da napravi belaj. Kad mu se najmanje nadaš. Njemu ne treba odmora.“
Đedove riječi probudiše jezu tek usnulu ispod kožuna.
Sjeti se Vasilije i drekavca. Onomad ga je neko spominjao kako ga je čuo u klancu. „Plakao je glasom malog djeteta. Ne plače on džaba. Nešto ne sluti na dobro.“-objašanjavao je kum Milanko dok se stresao od mučenice koju je teškom mukom otkotrljao niz grlo ili se samo tako činilo.
Vasilije je stezao fenjer u desnoj ruci, a u lijevoj ruci nosio je šarenicu sa ogrijevnim drvetom.
„Ma samo nek naiđe. Pokazaću ja njemu ko je Vasilije Obrenov.“-okuraži se mlado momče.
Sitnim koracima izbio je na proplanak prošaran niskim rastinjem.

„Majko moja eno ga!“-ukoči se i stade na mjestu.
Nije disao. Gledao je ispred sebe u jednu tačku.
Presato je disati. Poželio je okrenuti leđa i strugnuti prema kući.
„Sigurno me je već vidio. Ko zna bi li mu i utekao.“-osjećao je neobjašnjiv strah kakav nikada do sada nije osjetio.
„Kažu da ima kozije noge, majmunsko tijelo i čovječiju glavu sa rogovima. Kad zaplače zaledi se krv u žilama. Od njega se ne može pobjeći.“-pojašnjavao je jednom prilikom Radovan Milankov na prelu.
Njemu se nije baš moglo vjerovati jer sve je stvari viđao pod dejstvom rakiještine.
„Okreće se prema meni. Sad će skočiti prema meni.“-novi talas straha ga obuze.
Pomisli da baci sav teret sa sebe i da se dade u bezglavi bjeg, ali se sjeti majke i sestara kod kuće. Iznevjerio bi ih.
„Iznevjerio bih i oca i brata koji mu je povjerio neke dužnosti. I đeda. Znam da bi rekao da sam mu šešir osramotio.“-teškom mukom udahnuo je.
Drekavac se i dalje nije micao.

Zavukao je polako lijevu ruku u džep i izvukao nožić koji mu je otac donio iz Slovenije.
„Ma neću se micati, ali neću ni nazad kući.“-odluči Vasilije.
Drška preklopiva nožića usijecala mu se dlan dok ju je grčevito stezao pripremajući se za krajnji obračun sa drekavcom.
Drekavac se i dalje nije micao.
„Ili ja ili on.“-premišljao se Vasilije.

Pogled podiže na zvjezdano nebo. Kao da je tražio spas, ohrabrenje.
Od zvjezdama ukrašenog neba učini mu se da vidje brižno lice svoje majke.
„Ne boj se moj Vaso. Obnoć svi spavaju. Samo ti poitaj da se ne smrzneš u snijegu.“-kao da je čuo njen glas.
Bi mu lakše. Ponovo pogled usmjeri na put pred sobom.
Drekavac mu se namah učini poznatim.

„Pa to je smrekov žbun.“-kroz glavu mu protutnji.
„Kako se nisam ranije toga sjetio. Pa svaki dan kad idem u školu prolazim pokraj njega.“-s velikim olakšanjem odahnu Vasilije.
I pored toga opreznim korakom pođe napred. Prepozanvao je kozije noge krive i bijele od snijega, pod teretom snijega pogrbljeno majmunsko tijelo, ko rogovi stajaše ogoljeli i suvi vrhovi smrekova stabla.
Za tili čas izbi na put i uputi se prema vodenici. Nije mnogo ostalo do nje.
Put pred njim jasno se vidio ko na dalanu. Polja pored puta okupana svjetlošću mjesečine blistala su i niti jednim činom nisu stavljala do znanja kakva je hladnoća napolju.
Nakrivljni mlin se nalazio na riječici zarobljenoj u živom zidu vrbaka i viokih joha, na mjestu gdje je riječica potisnuta uz sami šumarak od plodnih polja okovanih snijegom i žitom u ljeto.
Slabašna svjetlost iz mlina je dopirala kroz rasušene daske.

„Prika Luka je još tamo.“-sad već mnogo hrabrije nekako produži korak.
„Ehej gazda. Pomoz bog.“-dječijim glasom koji je nastojao biti ozbiljan i domaćinski najavi se on.
Star škripava vrata se otvoriše i mlaz slabe svjetlosti obasja prostor ispred mlina. Iz mlina zatim kroči stariji poguren čovjek.
„Bog ti pomogao.Đe si ljudino moja poštena. Ja završio pa čekam da dođeš. Reko da te nešto ne uplaši, a i nije zgodno ući sam u prazan mlin. Đavvolja je to rabota.“-brbljivi prika mljeo je kao prazan mlin.
Veliki kamen spade sa srca Vasilijeva.
„Kako ti je đed. Slabo sigurno. Ne bi on tebe pustio da je još u snazi. Piše li ti Mirko iz vojske. Dede ispričaj mi sve po redu.“-brbljivi prika nije se predavao.
Priki Luki se očigledno nije žurilo te još osta sa njim desetak minuta. Dopuni lulu kao zlato žutim duvanom, nakašlja se i usta.

„Ja sam vatru održavao, sad ti nastavi.“-zijevnu prika Luka, natače šubaru gotovo na oči, zaprti se šarenicom sa brašnom i nestade u noći.
Vasilije pusti vodu na mlinski točak, žrvanj se zavrti i kao prašina poče žito da curi.
Primaknu se Vasilije ručno pravljenoj peći od ilovaka koja je davala dosta svjetlosti u mlinu od odsjaja plamena koji je veselo igrao. Ubaci dva drveta te nekim štapom prodžara vatru.
Mala niska klupica uz zid do peći bila je tu godinama. Gotovo uglancana  presijavala se.
Vasilije se zavali na klupicu, a obe ruke podvuče ispod vrata te se zagleda u krov mlina.

„Ne smijem zaspati. Ako se vatra ugasi neću je imati čim potpaliti.“-razmišljao je.
„Klapa, klapa klap, - Klapa klapa, klap. –Klapa klapa, klap.“-potmulim udarima vode na veliki točak mlina bježala je tišina.
Žrvanj je na sebi svojstven način upotpunjavao prostor u maloj vodenici napravljenoj ko zna prije koliko godina.
Jednoličan zvuk, pucketanje vatre Vasilija dovedoše na granicu jave i sna.
„Moram malo ustati. Zaspaću.“- poskoči Vasilije sa klupice i poče šetati u nevelikom prostoru.
Sjeti se da je ponio par smrežuranih krompira pa zavuče ruku u šarenicu.

U vreli žar odjeven u tanku odoru od pepela zavuče štap te malo na jednu stranu izvoji žara i u njega položi par krompira.
Sjeo je pored peći i štapom kojim je džarao po vatri pažljivo je okretao krompire da ne izgore.
Skide đedov šešir sa glave i otkopča kožun. Već je bio zaboravio na strah izazvan smrekovim žbunom pored puta na proplanku. Zaboravio je na hladnoću napolju.

„Eh kad se pojavim na vratima sa brašnom. Neće se đed ljutiti što sam mu šešir uzeo.“-zamišljao je svoj povratak kući.
Već je razmišljao kako će bratu u vojsku pisati pismo i da će mu reći da ne brine.

„Dragi brate. Išao sam nekoć na mlin da sameljem žito. Posao ko svaki drugi. Nisam se ničega bojao. Ne boj se za majku i sestre. Ja na njih dobro pazim. Budi pažljiv na straži. Jedva čekam kad ćeš doći na redovno odsustvo. Znaš vidio sam Maru nekidan. Pitala je za tebe. Drena te se sjeti često i pita za tebe. Još je mala i ne shvata ona to o služenju vojske. Sa Bojanom je lakše. Ide u školu pa ima neke svoje teme. Mati će sutra kuvati kupus koji ti najviše voliš, a ja baš i ne. Bio sam na slavi kod tetke za Sv.Nikolu. Bilo je dobro. Bilo je kolača, šapi i rezanaca. Tetka mi je spakovala punu kesu za Drenu i Bojanu. Bojana je uzela par komada, ali Drena je sve namrvila po krevetu.
Ćaća bi trebao doći na vikend oko Sv. Save. Nadam se da će donijeti koju paštetu. Ima li toga kod tebe u kasarni. Imaš li svoju pušku. Ima li iko iz sela sa tobom. Napiši koju riječ. Majka se obraduje pismu. Nvaečer kad mi legnemo spavati uzme ona pismo i svima nam pročita. Neku noć je i plakala. Mislila je da spavam. Budi mi živ i zdrav.“-pisao je on neko svoje pismo bratu rezimirajući svakodnevna dešavanja.

Miris pečenog krompira prenu ga iz razmišljanja. Brzim pokretima štapa otkotrljao je pečene krompire iz žara.
Rukom je vadio jedan po jedan kotrljajući ga između prstiju brzo ga odlažuću pored sebe pri tome pireći u dlanove i prste.
Mlin je i dalje preo svoju istu priču.

„Klapa, klapa, klap. Klapa, klapa, klap....“
Vreli krompir pekao je prste, ali ih je Vasilije spretno gulio od izgorale kore. Kidajući ga u male zalogaje jeo je krompir sa velikim uzbuđenjem. Veliko zadovoljstvo je bilo tim veće što ga je on sam pekao i baš na ovakvom mjestu.
Pred očima mu je bila slika i oca koji je trebao doći oko Savindana. On bi obično dolazio rano izjutra. Već ga je vidio kako uz klanac sa velikim rancem u kožnoj šoferskoj bundi sa kariranim kačketom na glavi. Vidio je i kako mu se rosa uhvatila za brkove od znoja i umora dok je pješačio zadnjih desetak kilometara do kuće. Nije bilo drugog prevoza.
Ma koliko umoran bio otac je uvijek nalazio dovoljno vremena da svako dijete uzme na krilo i sa njim popriča.
„Ovaj put sješću pored njega. Nisam ja mali da sjedim na krilu.“-ugodna atmosfera ponovo je dovodila san na kapije djetinjeg odrastanja Vasilijeva.

„Klapa, klapa ,klap. Klapa, klapa, klap.....“-mlin je pričao svoju priču.
Umorni kapci teški ko lopata uglja bili su pretežak teret za Vasilija. Odupirao se koliko je mogao, ali glav bi mu malo malo klonula.
„Spavaj momče. Nije sramota. Klapa, klapa, klap.“-kao da mu se mlin obraćao.

„Ma neću ja spavati. Samo eto tako malo žmirim.“.pravdao se Vasilije.

„Neka, neka samo ti odmori. Ti si samo dječak. Veliki dječak. Klapa, klapa, klap.“-mlin sad već ozbiljno nije obraćao pažnju na njegove riječi.
„Evo da ti ispričam jednu priču. Klapa, klapa, klap.....“.započinjao je.

„Živio jednom jedan čovjek. Nije imao nikoga svoga. Klapa, klapa, klap...Bio je siromašan. Radio je za krišku hljeba. Klapa, klapa, klap...Nije više ni tražio. Klapa, klapa, klap...Imao je on svoj san. Klapa, klapa, klap...Negdje u dalekoj zemlji vidio je malu rječicu i na rječici vodenicu. Neveliku. Vidio je mnoštvo svijeta oko vodenice, a on je uvijek bio sam. Klapa, klapa, klap...Zakleo se kad pronađe rječicu upravo onakvu kakvu je vidio izgradiće istu onakvu vodenicu. Kod njega će dolaziti mnogo svijeta. Klapa, klapa, klap...A on, on će sav važan dočekivati ih na vratima sav bijel od brašna. Vodiće razgovore. Klapa, klapa, klap...Ništa neće naplaćivati. Razgovaraće. Klapa, klapa, klap... Tako i bi. Pronađe on svoju rječicu života, izgradi vodenicu. Klapa, klapa, klap... Imao je posla mnogo. Dolazili mu seljaci iz devet okolnih sela. Klapa, klapa, klap... Imao je mnogo posla jer nije tražio nadoknadu za svoj rad. Brašna mu se uvijek nalazilo taman koliko mu je trebalo. Klapa, klapa, klap... Jednoga dana kroz selo su prolazili neki lopovi. Klapa, klapa, klap...Vidjevši mnoštvo svijeta kako se tiska oko vodenice učas pomisliše da je mlinar pun novca te se odlučiše da ga opljačakaju. Klapa, klapa, klap...Kad pade noć upadnu ti oni kod njega i zatražiše novac. Klapa, klapa, klap...Nisu pomagala ni njegova objašnjenja da on usluge ne naplaćuje već da mu ljudi ostave tek po malo brašna što im pretiče i da za nikakav novac ne zna. Klapa, klapa, klap...Te ih stoga on pozove na skromnu večeru od pogače i pečene ribe koje je bilo u izobilju oko mlina. Klapa, klapa, klap...Oni mlinaru ne vjerovaše te ga počeše tući, iznova tražeći novac. Klapa, klapa, klap...U samoodbrani od napadača pod ruku mu dođe malo brašna te im on sasu brašno u oči. Klapa, klapa, klap...Onako zaslijepljeni i bijeli od brašna dadoše se u bijeg. Klapa, klapa, klap...Onako bijele u bezglavom trku spazi ih neka baba koja je okasnila kod rodbine u selu. Klapa, klapa, klap...Pomisli baba da je to nečastivi, te udari u viku i vrisku i pobježe nazad kod rodbine. Klapa, klapa, klap...Od toga dana proširi se priča o duhovima koji žive u mlinu. Klapa, klapa, klap...Počeše ljudi da izbjegavaju noću prolaziti pored mlina plašeći se đavola. Klapa, klapa, klap...Mlinar o tome nije pričao, ali više nije imao problema sa lopovima. Klapa, klapa, klap...Kako nije imao potomstva, mlin ostade selu na upravljanje. Klapa, klapa, klap...Starog mlinara su svi zaboravili, ali neke babe se i danas kunu da u mlinu obitava đavo te su tako plašili nemirnu djecu po selu. Klapa, klapa, klap...“-mlin je pripovjedao priču bez prestanka.

„Živio jednom jedan čovjek. Nije imao nikoga svoga. Klapa, klapa, klap...Bio je siromašan. Radio je za krišku hljeba. Klapa, klapa, klap...Nije više ni tražio. Klapa, klapa, klap...Imao je on svoj san. Klapa, klapa, klap...Negdje u dalekoj zemlji vidio je malu rječicu i na rječici vodenicu. Neveliku. Vidio je mnoštvo svijeta oko vodenice, a on je uvijek bio sam. Klapa, klapa, klap.“-iznova je mlin započinjao poznatu priču.

Hladni prsti zgolicaše Vasilija te se on probudi. Vidjevši gdje se nalazi ustade i podloži vatre.
Brašno je bilo samljeveno. Vasilije nije imao sata te nije znao koliko je sati. Znao je da poslije njega na red dolazi Radan iz prijeka.Pokupio je samljeveno brašno.

Nedugo nakon toga začuo je glas Radanov.
„O Vasilije. O Vaso spavaš li.“-dozivao je veslo Radan.
Ozari se Vasilijevo srce kad ču njegov glas te pohita da mu otvori vrata.
„Bogami zima je napolju. Ima li vatre.“-Radan se zavali na klupicu pored peći.
„Ima Rašo. Ja sad odo, treba se popeti uz klanac.“-zaprti se Vasilije samljevenim brašnom, namače đedov šešir te se izgubi u zvjezdanoj noći.

Mati bijaše već ustala da dočeka svoga Vasilija. Vasiliju zaigra srce kad vidje svjetlo upaljeno u kući. Sav važan zalupa na vrata.
„Ima li koga u kući.“-ozbiljnim glasom prozva majku koja mu otvori vrata.
„Jesi li se smrzao, umorio sine.“-nije ga pitala za strah jer znakla je da toga nema kod malih dječaka.
„Nisam majko. Jesu li sestre budne. Drena se stalno otkriva.“-Vasilije se raspitivao o svemu u kući kao da je otišao prije mjesec dana.
Đed je šešir zatekao na svome mjestu. Nije ništa pitao.

Za Savindan je sjeo ocu u krilo. Bilo mu nezgodno odbiti oca, koji je prešao na službu u Ljubiju rudnik koji je bio dosta bliže.
Brat je na redovno odsustvo došao s početka jeseni.
Mati je i dalje ponekad obnoć plakala, a sestre su brzo rasle.
Đed je umro slijedeće zime. Šešir je ostavio Vasiliju.
Za svaki ozbiljniji posao Vasilije je uzimao đedov šešir.



Pozdravlja Vas mandrak72, klapa, klapa, klap.....