Nekako u ovo doba prije trideset godina znam da je voće iscvjetalo ko nikad. Znam i da je Una izgledala mnogo veća nego što je sad. Znam i da je moje srce kucalo brže nego inače. Znam i da je noć prije toga bila najduža noć u mome životu.
Nisam ni znao koliko mogu biti bijesni ribolovci u lađama na smaragdno-zelenoj Uni, kao ni otkuda Žuto more pored Keja Krajiških brigada te kišne i sumorne jeseni 79-e.
Talasi kiše nošeni bijesom modrih i uvijek smrtno ljutih oblaka ispirali su kej u svoj dužini od hiljadu i dvijestotine četrdeset sedam onih mojih koraka na visokoj potpetici lakovanih cipela u zakonu malog kišobrana nejakog u nejakim rukama.
Vjetar se poigravao sa zaštićenim prostorom, dok sam jednom rukom brisao zalutale kapi kiše sa lica. Nisam klonuo, nisam se predao. Bio sam na zadatku.
Na putu.
Putu koji nema kraja.
Toga dana Maša je trebala da ide u šumu. Zlaja i Tiho su taj dan sa velikim torbama na leđima uskakali u sportski Ford sa dvoja vrata crvene boje i crnog krova vješto izbjegavajući sve sumorne i tužne boje toga dana. Šteta.
Još uvijek nosim boje šljunka koji se sjajio uglancan i od kiše okupan. Bogatiji za boju ćilibara.
I skup. I podskup. I unija. U svemu su sadržane godine koje su netragom nestale. Ostala je razlika. Razlika skupova.
Zlaja je u Americi. Sent Luis.
Tiho je u Njemačkoj.
Babino šugavo je policajac. Pošten i savjestan. Nisam mogao ni pomisliti
Kako sam rastao sve bivalo je manje.
Kej je bivao kraći, pantalone takođe. Koraci duži, a teret veći i teži od najteže školske torbe..
A onda je sve stalo. Godinama nosim farmerke br.33. Primjetio sam da mi i majice one od prije mnogo godina nisu male.
Stalo je da raste i srce u grudima.
Bilo ga je dosta. Nisam osjetio da ga manje ima ma koliko ga davao.
A danas.
U stvari juče.
Sjetih se one najduže noći. Voće je procvalo na sve strane. Mašala.
A danas me je na vratima dočekao onaj isti stari veliki okrugli sat. I zvono. Gužva u hodniku i graja.
Danas sam svoje zlato vodio na upis u školu. Supruga i ja.
Osjetio sam njen zastakljen pogled. Nisam pokazao da to sve vidim. Emotivna je. Vidim ja to dobro.
A ona. Moj školarko kao je zovem već par dana sva ustreptala.
Velike oči, da bi sva škola mogla da stane u njih sa svim globusima, tablama i šestarima. A u kosu da upletu sve okeane i ljepote planinskih jezera ne bi zasjenili njen blistavi osmijeh koji nije silazio dok je gledala učionicu koju sam i sam prije trideset godina upoznavao. Osjetih blag stisak u dlanu dok je malim korakom polako ulazila u svijet obaveza.
Gledao sam dok je pedagog ispitivao. Gušilo me je.
Ne od tuge.
Hoće srce da iskoči kod oca od ponosa. Raslo je srce ponovo.
Neka. Trebaće još mnogo godina da ga dajem.
Ne žalim.
Vrijedi sve one borbe sa vjetrenjačama života.
A onda pravac biblioteka.
Moj maleni školarko postao je prvi prvačić upisan u gradsku biblioteku.
Negdje s kraja sjećanja navirali su svi oni strahovi u meni dok sam ponovo ulazio u biblioteku poznatih mirisa. Škripa starog parketa i vještačke i dostojanstvene tišine koja kao da je nestala sve ove godine i čekala cijelih 30 godina moj ponovni prvi povratak.
Srce je ponovo u meni raslo. Moj školarko. Br.235. Bira slikovnicu i neku bajku.
I supruga je član. Zajedno će da podižu i vraćaju knjige.
Tako i treba.
Gledam je dok drugi put danas iščitava bajku. Volim onaj osmjeh koji mi uputi kad primjeti da je gledam.
Eh moj dragi školarko.
Neka su ti sretne staze djetinjstva koje tako brzo prolaze. Neka ti svijet knjige ispuni dušu i srce, oplemeni svaki korak Kejom Krajiške brigade.
Školarko moj.
Pozdravlja Vas mandrak72, otac od ponosa i bivši prvak u bacanju žabica sa srcem od ćilibara.
Nisam ni znao koliko mogu biti bijesni ribolovci u lađama na smaragdno-zelenoj Uni, kao ni otkuda Žuto more pored Keja Krajiških brigada te kišne i sumorne jeseni 79-e.
Talasi kiše nošeni bijesom modrih i uvijek smrtno ljutih oblaka ispirali su kej u svoj dužini od hiljadu i dvijestotine četrdeset sedam onih mojih koraka na visokoj potpetici lakovanih cipela u zakonu malog kišobrana nejakog u nejakim rukama.
Vjetar se poigravao sa zaštićenim prostorom, dok sam jednom rukom brisao zalutale kapi kiše sa lica. Nisam klonuo, nisam se predao. Bio sam na zadatku.
Na putu.
Putu koji nema kraja.
Toga dana Maša je trebala da ide u šumu. Zlaja i Tiho su taj dan sa velikim torbama na leđima uskakali u sportski Ford sa dvoja vrata crvene boje i crnog krova vješto izbjegavajući sve sumorne i tužne boje toga dana. Šteta.
Još uvijek nosim boje šljunka koji se sjajio uglancan i od kiše okupan. Bogatiji za boju ćilibara.
I skup. I podskup. I unija. U svemu su sadržane godine koje su netragom nestale. Ostala je razlika. Razlika skupova.
Zlaja je u Americi. Sent Luis.
Tiho je u Njemačkoj.
Babino šugavo je policajac. Pošten i savjestan. Nisam mogao ni pomisliti
Kako sam rastao sve bivalo je manje.
Kej je bivao kraći, pantalone takođe. Koraci duži, a teret veći i teži od najteže školske torbe..
A onda je sve stalo. Godinama nosim farmerke br.33. Primjetio sam da mi i majice one od prije mnogo godina nisu male.
Stalo je da raste i srce u grudima.
Bilo ga je dosta. Nisam osjetio da ga manje ima ma koliko ga davao.
A danas.
U stvari juče.
Sjetih se one najduže noći. Voće je procvalo na sve strane. Mašala.
A danas me je na vratima dočekao onaj isti stari veliki okrugli sat. I zvono. Gužva u hodniku i graja.
Danas sam svoje zlato vodio na upis u školu. Supruga i ja.
Osjetio sam njen zastakljen pogled. Nisam pokazao da to sve vidim. Emotivna je. Vidim ja to dobro.
A ona. Moj školarko kao je zovem već par dana sva ustreptala.
Velike oči, da bi sva škola mogla da stane u njih sa svim globusima, tablama i šestarima. A u kosu da upletu sve okeane i ljepote planinskih jezera ne bi zasjenili njen blistavi osmijeh koji nije silazio dok je gledala učionicu koju sam i sam prije trideset godina upoznavao. Osjetih blag stisak u dlanu dok je malim korakom polako ulazila u svijet obaveza.
Gledao sam dok je pedagog ispitivao. Gušilo me je.
Ne od tuge.
Hoće srce da iskoči kod oca od ponosa. Raslo je srce ponovo.
Neka. Trebaće još mnogo godina da ga dajem.
Ne žalim.
Vrijedi sve one borbe sa vjetrenjačama života.
A onda pravac biblioteka.
Moj maleni školarko postao je prvi prvačić upisan u gradsku biblioteku.
Negdje s kraja sjećanja navirali su svi oni strahovi u meni dok sam ponovo ulazio u biblioteku poznatih mirisa. Škripa starog parketa i vještačke i dostojanstvene tišine koja kao da je nestala sve ove godine i čekala cijelih 30 godina moj ponovni prvi povratak.
Srce je ponovo u meni raslo. Moj školarko. Br.235. Bira slikovnicu i neku bajku.
I supruga je član. Zajedno će da podižu i vraćaju knjige.
Tako i treba.
Gledam je dok drugi put danas iščitava bajku. Volim onaj osmjeh koji mi uputi kad primjeti da je gledam.
Eh moj dragi školarko.
Neka su ti sretne staze djetinjstva koje tako brzo prolaze. Neka ti svijet knjige ispuni dušu i srce, oplemeni svaki korak Kejom Krajiške brigade.
Školarko moj.
Pozdravlja Vas mandrak72, otac od ponosa i bivši prvak u bacanju žabica sa srcem od ćilibara.
RSS Feed