Vjerujem da je svako od Vas bar jednom u životu poželio krila. Iz različitih razloga. Vjerujem da je to bilo više puta, ali i jednom je dovoljno.
Vjerovao je i Ikar a da sam nije znao razmjere svoga sna.
Danas sam bio na sankanju sa svojom kćeri i klinjom malo starijim od moje kćeri.
Kad se vratim dobrih komad godina unazad u djetinjstvo kad smo sanjivi i bunovni skakali u toplim pidžamama na prozor na vijest da vani zabijelilo, da je pao snijeg. U vremena kad je zajednička igra, snijeg i sanke bila njjači adut zimskog raspusta. Šta je više trebalo da raspali našu maštu i naš let.
Krila mladosti neumorno su tražila veće i više vrhove odakle bi se strmoglavim brzinama spuštali na sankama jednostavne izvedbe bez imalo memorije i dovoljno tvrde (hard) staze. Obične metalne ili drvene sanke su u meni proizvele više lijepih osjećaja od bilo koje moguće dosad napravljene memorije.
Imali smo krila da poletimo iz ničega. Nije trebala gotovo niakva materijalna baza. Rješenja bi bila brza, jednostavna i učinkovita. Grleni smijeh, vriska, promrzli prsti i uši pune snijega. Poneka grudva upućena u pravcu neke naše simpatije bili su krila kojima smo noćima u snu bili gdje za kratka dana ne bi stigli.
Danas na sankanju vratio sam komad ledenog doba kojeg sam nosio u sebi sve one godine dok su moje sanke mirovale i čekale da mi porastu krila. Na ternutak sam pomislio da mi krila nikad neće izrasti. Da ću ostati prizemljen u podnožju Anda s pogledom na snježne vrhove u hladna i maglovita praskozorja.
Danas kad sam moju kćer gledao kako trči, zapinje i pada u snijeg osjetio sam blago peckanje u predjelu ramena i ključne kosti. Upravo smijeh i vriska, snijeg na kapi i mokrim rukavicama, čizme otvoriše stare rane koje su nekim čudom naglo počele zarastati.
Kad smo jai supruga dugo iščekivali našu prvu radsot, nismo posustajali na preprekama snježnih vrhova, hladnih glečara koji su trebali da ugase našu nadu, I nisu je ugasili. Prkos, inat rasplamsao je jednu vatru.
Vatra je igrala pred mojim očima, trčala. Baš kao i ja. Mada ne onako dječački sirovo i odvažno kao ja, već nekako nježno i damski.
Moje prvo krilo zalepršalo je snažno i jako. Ponijelo me u vrhove koje nisam dostigao, a želio sam. Stiglo je i moje drugo krilo.
Mlađe, nejako, ali posbno snažno. Sićušno i snažno. Raste i daje novi zamah mome letu.
Sad imam sve mogućnosti da poletim, da vidim iz jedne perspektive za koju dosad nisam znao.
Vratiše mi krila zaboravljenu sreću prvog snijega, vratiše mi zamah koji sam izgubio pod padinom u smetovima. Trčao sam uz brijeg, veselio se kao da nikad nisam odlazio sa mjesta. Djetinjstvo se probudilo u meni. Snažnije nego ikad.
Uživao sam gledajući kako nesigurni koraci vuku sanke uz padinu, kako posrću i ne odustaju. Za još jedan spust. Za još jedan osmjeh.
Ko može to da oduzme.
Ne dam krila da miruju. Neka lete. Vrijeme im je sad. Najbolji su vjetrovi upravo sada za sva ona putovanja kad u koferu ponesu ono najnužnije i kad jedno mjesto ostane za sve one mirise, snove. Smijeh i promrzle prste. U nekoj hladnoj noći s pogledom u daleke Ande. Kad im zatreba sva ona snaga za let.
Danas sam letio.
I kad noć padne na krovove i zadnji pogasi se dim, na krilima sna poželiću da ove momente života memorišem u jednu posebnu memoriju od koje ću imati pasword ja i moja mala garava. Da nas griju kad se hladnoća sna useli na naše lice.
Ne dam osmjeh da ozebe.
Želim i Vama krila da izrastu u velika i snažna da se odupru svakoj buri, nevolji.
Isto bih to poželio svima onima kojima priroda na neki način stvara prepreku. Da im da snagu da pređu glečer, hladne glave i vrela srca. Da ih počne peckati oko ramena i ključne kosti.
Za moje prijatelje J.i M. Za njihova krila.
Pozdravlja Vas mandrak72 avijatičar na krilima mladosti.
Vjerovao je i Ikar a da sam nije znao razmjere svoga sna.
Danas sam bio na sankanju sa svojom kćeri i klinjom malo starijim od moje kćeri.
Kad se vratim dobrih komad godina unazad u djetinjstvo kad smo sanjivi i bunovni skakali u toplim pidžamama na prozor na vijest da vani zabijelilo, da je pao snijeg. U vremena kad je zajednička igra, snijeg i sanke bila njjači adut zimskog raspusta. Šta je više trebalo da raspali našu maštu i naš let.
Krila mladosti neumorno su tražila veće i više vrhove odakle bi se strmoglavim brzinama spuštali na sankama jednostavne izvedbe bez imalo memorije i dovoljno tvrde (hard) staze. Obične metalne ili drvene sanke su u meni proizvele više lijepih osjećaja od bilo koje moguće dosad napravljene memorije.
Imali smo krila da poletimo iz ničega. Nije trebala gotovo niakva materijalna baza. Rješenja bi bila brza, jednostavna i učinkovita. Grleni smijeh, vriska, promrzli prsti i uši pune snijega. Poneka grudva upućena u pravcu neke naše simpatije bili su krila kojima smo noćima u snu bili gdje za kratka dana ne bi stigli.
Danas na sankanju vratio sam komad ledenog doba kojeg sam nosio u sebi sve one godine dok su moje sanke mirovale i čekale da mi porastu krila. Na ternutak sam pomislio da mi krila nikad neće izrasti. Da ću ostati prizemljen u podnožju Anda s pogledom na snježne vrhove u hladna i maglovita praskozorja.
Danas kad sam moju kćer gledao kako trči, zapinje i pada u snijeg osjetio sam blago peckanje u predjelu ramena i ključne kosti. Upravo smijeh i vriska, snijeg na kapi i mokrim rukavicama, čizme otvoriše stare rane koje su nekim čudom naglo počele zarastati.
Kad smo jai supruga dugo iščekivali našu prvu radsot, nismo posustajali na preprekama snježnih vrhova, hladnih glečara koji su trebali da ugase našu nadu, I nisu je ugasili. Prkos, inat rasplamsao je jednu vatru.
Vatra je igrala pred mojim očima, trčala. Baš kao i ja. Mada ne onako dječački sirovo i odvažno kao ja, već nekako nježno i damski.
Moje prvo krilo zalepršalo je snažno i jako. Ponijelo me u vrhove koje nisam dostigao, a želio sam. Stiglo je i moje drugo krilo.
Mlađe, nejako, ali posbno snažno. Sićušno i snažno. Raste i daje novi zamah mome letu.
Sad imam sve mogućnosti da poletim, da vidim iz jedne perspektive za koju dosad nisam znao.
Vratiše mi krila zaboravljenu sreću prvog snijega, vratiše mi zamah koji sam izgubio pod padinom u smetovima. Trčao sam uz brijeg, veselio se kao da nikad nisam odlazio sa mjesta. Djetinjstvo se probudilo u meni. Snažnije nego ikad.
Uživao sam gledajući kako nesigurni koraci vuku sanke uz padinu, kako posrću i ne odustaju. Za još jedan spust. Za još jedan osmjeh.
Ko može to da oduzme.
Ne dam krila da miruju. Neka lete. Vrijeme im je sad. Najbolji su vjetrovi upravo sada za sva ona putovanja kad u koferu ponesu ono najnužnije i kad jedno mjesto ostane za sve one mirise, snove. Smijeh i promrzle prste. U nekoj hladnoj noći s pogledom u daleke Ande. Kad im zatreba sva ona snaga za let.
Danas sam letio.
I kad noć padne na krovove i zadnji pogasi se dim, na krilima sna poželiću da ove momente života memorišem u jednu posebnu memoriju od koje ću imati pasword ja i moja mala garava. Da nas griju kad se hladnoća sna useli na naše lice.
Ne dam osmjeh da ozebe.
Želim i Vama krila da izrastu u velika i snažna da se odupru svakoj buri, nevolji.
Isto bih to poželio svima onima kojima priroda na neki način stvara prepreku. Da im da snagu da pređu glečer, hladne glave i vrela srca. Da ih počne peckati oko ramena i ključne kosti.
Za moje prijatelje J.i M. Za njihova krila.
Pozdravlja Vas mandrak72 avijatičar na krilima mladosti.
RSS Feed