Mislim da je mali broj njih koji ne vole svoje ujake. Pogotovo kad si klinac koji voli mlijeko,a ujak je taj koji ga svakodnevno isporučuje u onim kanticama za mlijeko sa poklopcem i ručkom za nošenje. Ujak je to mlijeko zvao varenika, a ja opet mlijeko.
Svejedno volio sam mlijeko, bijelu kafu. I ujak je. Kako i ne bi kad je mlijeko zdravo i kad oni koji ga piju postaju snažni.
Subota ujutro. Ujak je bio vrijedan. Mlijeko je bilo isporučeno već oko sedam sati. Nakon toga ujak je otišao po namirnice u grad.
Odmah sam ustao. Molio sam majku da mi napravi za doručak bijelu kafu i marmeladu.
„Hoćemo li danas na brdo?“-pitao sam majku misleći kod babe i ujaka.
„Ići ćemo kad se otac vrati sa posla. Poslije tri sata.“-servirajući doručak majka je pojašnjavala.
„A kad bih ja sa ujakom  krenuo čim se on vrati sa posla.“-predlagao sam joj dok sam širokim zagrizom otkidao parče šnjite hljeba namazane marmeladom i zalijevao bijelom kafom.
Ciglasti brkovi su lijepo pristajali uz moju mornarsku plavo bijelu majicu na sitne štrafte.
„Znaš brko, pitaću ujaka. Ako mu ne budeš smetao možeš ići.“-majka nije imala ništa protiv moje želje.
Navalio sam na hranu kao Čiko Gonzales......
Ujak se brzo vratio. Imao je veliko srno muško biciklo sa ramom (sa šipkom- za prevoz nećaka kako bi moj ujak rekao). U cekerima su kupljene stvari, a bicikl je stajao naslonjen na ogradu od stepenica.
Majka je spakovala kanticu od mlijeka, aluminijsko sive boje. Ujak je ušao u kuću. Majka mu je napravila sok. Dogovor je pao. Idem sa ujakom.
Ujak me je posjeo na biciklo. Na guvernalu cekeri sa namirnicama i kantica od mlijeka koja je zvonila na makadamskom putu.
„Imam novi Zagorov strip. Znaš onaj veliki vanredni.“-ujak mi je nagovještavao za novi strip.
„Stvarno! Gdje ti je? Jel kod kuće?“-zasipao sam ga pitannjima.
„Ma ne, tu je u cekeru.“-ujak me obradova.
„Vidim ga sad. Daš mi odmah da ga čitam kad stignemo“-bio sam nestrpljiv.
„Vaaži. Ja ću večeras kad završim sve poslove.“-ujak potvrdi.
„Ura! Jedva čekam.“-sav presretan podviknuh.
Vozili smo se nekih pola sata. Ujak je snažno okretao pedale i nikada se nisam bojao voziti sa njim.
Bijela kapa sa šiltom i malo kormilo na kapi i mornarska majica činili su da se osjećam kao kapetan broda.
Veliki točak je gutao metre puta dok je bicikl poskakivao. Kantica od mlijeka ili kako moj ujak kaže varenike stalno je lupkala čas po biciklu, čas po mojoj nozi.
Zadnju dionicu puta prelazili smo pješaka. Nekih trista metara uz strmi uspon.
Ja sam nosio kanticu od, sad nije bitno da li je varenika ili mlijeko i strip Zagorov.
Zadihan i znojav ugledao sam babinu kućicu na brijegu kako proviruje ispod velikih stabala šlame nakićenih crvenim slatkim plodovima.
Za nekoliko miniuta izbismo pred samu kuću. Baba je bila napolju i već nas je izdaleka primjetila. Gari je lajao i stalno se vrtio u krug, nakon čega bi se propinjao na zadnje noge.
Baba mi nije dala da vruć popijem vode ladne. Malo sam se odmorio.
Brzo sam uzeo ćebe i odjurio u hladovinu ispod šlama. Ćebe sam prostro u hladovinu na meku travu. Ispod šlame tetke Milke. Naime svaka tetka je imala svoju šlamu. I moja majka je imala svoju šlamu. Imala je i Savka svoju šlamu, i Dara i Bojana i Rosa. Svi su imali svoje šlame.
Ipak pod šlamom tetke Milke bilo je najbolje. Dobar pregled malog igrališta, prilaznog puta, a hladovina dobra, a trava meka.
Veliki strip, velikog formata. Zagor. Blago crvene planine.
Legao sam potrbuške. Podbočen na laktove udubih se u avanturu u kojoj sam želio da uživam. Pročitao sam desetak stranica, a ruke su mi bile utrnule.
Izvalih se na leđa. Čitao sam opet desetak strana. Spustio sam strip.
Tražio sam blago. Gledao sam kroz krošnju šlame koja je dobro rodila. Brodovi obala paperjastih plovili su pučinom neba. I ja sam plovio kroz avanture zajedno sa Zagorom i Čikom.
Nekoliko mrava navratilo je do mene. Uputih ih nazad. Nisam bio za to da mi prekidaju uživanje.
Grozdovi crvenih krupnih šlama visili su nekoliko metara iznad mene na krajevima grana.
Udubih se u čitanje. Zagor je bio sjajan kao i uvijek. Čiko je mislio samo o hrani. Ogladnih pored njega.
„Baba, baba namaži mi masti na hljeb“-otrčao sam u kuću do babe.
„Samo malo babino zlato sad ću ja.“-pođe baba da namaže masti na hljeb sve sa crvenom paprikom.
Velikim zalogajima tražio sam blago crvene planine. Strip se bližio kraju. Još jedan sjajan strip.
Uživao sam ležati na leđima i gledati kroz krošnju dobro rodile šlame.
„Uh ona je dobra. Da sam sad Zagor sad bi se popeo i ko od šale bih obrao one najslađe na krajevima.“-razmišljao sam.
Popeh se na šlamu. Nisam dohvatio one najljepše, ali dosta sam onih zelenijih i kržljavih smlatio što sam smio dohvatiti.
Sišao sam sa stabla zadovoljan svojom malom avanturom. Opet sam legao na ćebe i posmatrao šlamu. Stvarno je dobro rodila.
Došli je i par komšijske djece iz moje ulice. Bio sam ponosan na babine šlame. Znao sam koliko su ih uvijek svi hvalili.
Pored djece, babino najveće bogatsvo su bile te šlame. Nije imala mnogo mogućnosti da obraduje nas unučad, ali kad bi god šlame rodile jedan od dvojice ujaka koji su živjeli još kod babe ubrao bi šlama i baba bi to slala svojim unučadima.
Moje komšije su te šlame zvali hašlame, ali bez obzira na to baba ih je uvijek puštala da se popnu i naberu sebi šlama.
„Djeco moja samo vi sebi naberite šlama. Samo nemojte pasti i nemojte mi lomiti grane.“-molila bi sve koji bi se peli na šlamu ili hašlamu.
Malo kasnije bi doaš Goran. Kao mačak po cijeli dan bi se motao oko šlama i stalno potkupljao šlame koje bi veća djeca otresla sa stabla.
Goran je bio dijete razvedenih rodtelja koji je živio kod svoje babe, a komšinice moje babe koje su svakog dana pile kafu u jedan sat. Baba bi govorila da će je glava boljeti ako ne popije kafu.
Možda zbog toga što nisam želio da me zaboli glava jako ako ne popijem kafu nikad nisam počeo piti kafu. A i neću. Ne bi mene moja baba lagala. Kako da svaki dan stignem popiti kafu u jedan sat poslijepodne. Inače bih morao nositi povez oko glave kad bi me zabolila. Baš kao i moja baba.
Jednom prilikom Goran se toliko najeo šlama da ga je protjeralo. Zajebavali smo ga otada i zvali smo ga Špica. Po onim sjemenkama koje je sve jeo sa šlamama.
Ujesen su došli njegovi roditelji sa bijelim stojadinom zagrebačkih tablica i sa malim bokserskim rukavicama svezanim za retrovizor koji su se ljuljali kako bi stojadin poskakivao na putu.
Taj dan smo zavirivali u stojadina i brojali sve kasete. Imao ih je kao disko. Bio je tu i Mitar Mirić i Šaban Šaulić i još neki.
Sutradan je Goran odlazio sa ocem i majkom koji su konačno našli zajednički jezik. Samo neznam koji. Španski ili Italijanski. Tako bi moj otac pojašnjavao nekad pa bi rekao meni Jel ja govorim Španski ili Talijanski.
Goran je dugo mahao iz stojadina bijelog sa crno ofarbanim pragovima.
Taj dan kad je vidio moju sestru rekao je svojoj babi.
„Baba kako je Ceca lijepa. Lijepa je ko banana.“-bile su njegove posljednje riječi.
Od tada je prošlo bliže 30 godina. Nisam ga nikad poslije vidio.
Zapamtio sam njegove riječi. Tako jednostavne i iskrene.
Moje babe nema već dugo godina.
Nema ni velikih šlama koje bi rodile. Onako krupne i crvene i slatke.
Stvarno su bile velike. Bile su ko planine.
Kad god da pomislim na te trenutke bude mi jasno da nikad nisam bio bliže blagu crvenih planina.
Tako je. Blago crvene planine za moju babu su bile šlame. Za mene je to tada bio strip. Ali danas sam siguran da je moja baba imala pravo. U toj hladovini svake godine za vrijeme ljetnih godišnjih odmora skupilo bi se babinih devetoro djece i mnogo mnogo unučadi. Pod šlamom najveće babino blago
Blago crvenih planina.
Pozdravlja Vas mandrak72, čovjek koji ne skida osmjeh i pogled sa crvenih šlama.



Leave a Reply.